Olja ne kuha po receptu

Kad sam prije nekoliko dana gostovala u radijskoj emisiji, postavljeno mi je pitanje mislim li da kvaliteta književnosti opada jer pisci, da bi se dodvorili publici ili prodali barem prvo izdanje knjige, kalkuliraju i pišu prema receptu za uspjeh – jedno od pitanja koje me iznova ostavlja u čudu, jer kako bi pisac mogao pisati po receptu? Ako to čini onda nije pisac. Uostalom, zar postoji formula za uspjeh – ovisi li on o popularnosti pisca, trenutku u kojem je knjiga objavljena ili isključivo o kvaliteti teksta? Početni hajp i interes za knjigu ne znači i da je riječ o dobroj knjizi – da bi se potvrdila njena univerzalnost i kvaliteta potrebno je proći test vremena.

Pisca vodi organska potreba da napiše i sačuva priču, izmašta fiktivni svijet, razvije likove koji će mu neko vrijeme biti čista opsesija, u tom procesu ne misli na čitatelja, kritiku, a ponajmanje na prodaju knjiga. Čitanjem započinje komunikacija između pisca i čitatelja te se stvara vrlo bliska veza. Jedna od knjiga koja je prošla test vremena i s kojom sam se vrlo lako povezala jeste roman “Pjevač u noći” pjesnikinje Olje Savičević Ivančević. Ne izdvajam iz njezine biografije “pjesnikinja” slučajno, jer piše i prozu, dramske tekstove, dječju književnost, ipak što god pisala čini to kao pjesnikinja, što je u mom univerzumu najviše priznanje. Roman je prvotno objavljen 2016. godine u Sandorfu i sad, deset godina kasnije, reizdaje ga Fraktura. Dobio je nagradu Libar za vajk festivala Sa(n)jam knjige u Istri i English Pen Award te je preveden na engleski, talijanski, njemački i mađarski jezik. Još je rano da bi se knjiga mogla proglasiti klasikom, ali posve sam sigurna da će biti relevantna i za generacije koje tek dolaze.

Vještina pisanja Savičević Ivančević ogleda se ponajprije u zaobilaženju svih načela tradicionalnog pripovijedanja, u spajanju različitih žanrova i formi u književni patchwork koji je kod nas najpopularniji kod Dubravke Ugrešić u književnom klasiku “Štefica Cvek u raljama života”. Moći pisati na ovaj način znači da se pravilima i načelima odavno ovladalo i prevladalo te da autorica ima potpunu kontrolu nad kompleksnim tekstom koji je samo na površini jednostavan i čitak. Najvećim dijelom pripovijeda ga Naranča, posve neobična junakinja, spisateljica posvećena jeftinim ljubićima i scenarijima za sapunice. Ona je on the road, u potrazi za bivšom ljubavi Slavujem Mitrovićem, uličnim pjesnikom, čija pisma glasnim ljubavnicima iz Ulice Dinka Šimunovića presijecaju Narančinu naraciju. Sasvim neobična ljubavna priča odvija se na ulicama izmaštanog Splita, autoričina rodnoga grada, u ruralnoj Bosni, pa i, na neki način, u Detroitu. Svi likovi o kojima govori i koje susreće su izvanredni, nema ničeg običnog u ovom romanu, ali pisanje je takvo da bih, da je autorica kojim slučajem u tekst uvela zmajeve i vještice, bez problema povjerovala. Njezin književni svijet istinitiji je od same stvarnosti.

Poigravanje sa žanrovima, pogotovo ljubićem, riskantan je potez i za neke bi autore bio ravan samoubojstvu, ali Savičević Ivančević ne dopušta da joj se tekst prelije u područje parodije, on ostaje čvrsto strukturiran, pametno osmišljen ljubavni roman. Znam da će na ovome mjestu mnogi zastati i reći nije to samo ljubavni roman, on je mnogo toga, dotiče se mnogih važnih i ozbiljnih tema, pa ću odmah odgovoriti da ne postoji važnija i ozbiljnija tema u književnosti od ljubavi.

Atmosfera romana je filmska, pomalo i postapokaliptična, svijet je to koji se (ne)primjetno urušava i krajnji je čas da se sjećanjem spase makar njegovi djelići. Na mene je djelovala stimulirajuće, dotaknula i um i srce, jer Olja Savičević Ivančević dovoljno je ekscentrična, suptilna, duhovita da se posve zaljubim u svijet koji je stvorila. Iz jedne ljubavne priče izrodila se druga.