Habsburški valcer

Ako povijesne knjige najčešće u fusnotama i sporednim stvarima otkrivaju život, knjiga koja se biografski bavi duhovnim, religioznim, i obiteljskim životom Karla Habsburškog teško da će sadržavati fusnotu vrijednu feljtona. Naime, ona je sama po sebi, a autorica koja je, između ostalog, i članica udruge za proglašenje blaženom Zite Habsburške to i ne krije, pohvala kreposnom i ispravnom životu Karla i njegove supruge Zite. A teško da u kreposne mogu spadati razni detalji koji povijest čine životnom, jer život su zablude, pogreške, anegdote i stranputice u koje zapadamo, one ispadaju iz toka povijesti koja je sažeta na njen konačni ishod i cilj i tu istu povijest smještaju u kontekst života.

No i sam zaboravljeni, a to se svakako može reći, car Karlo i njegova supruga Zita na neki su način povijesna fusnota. Stoga je i njihova, nazovimo je tako, duhovna biografija, iako lišena bilo kakvih stranputica (a možda ih stvarno i nije bilo), vrijedan izvor. Zanemarujući, hm, ružno bi bilo reći propagandu, “Karlo i Zita Habsburški” pružaju uvid u živote cara i carice, kralja i kraljice, države u kojoj smo i sami bili, u kojoj su se rodili naše prabake i djedovi, o kojima, ustvari, malo znamo i koje je povijest gotovo pa i prešutjela.

Zašto ih stalno nazivam carem i caricom i kraljem i kraljicom? Jer je Karlo Habsburg u Dalmaciji ili Istri, koja je tad bila pokrajina austrijskog dijela carstva bio car, dok je u ostatku sadašnje Hrvatske, one koja je bila dijelom ugarskog dijela Austro-Ugarske, bio kralj. Naime, Mađari su inzistirali da se austrijski car kruni zasebno kao njihov kralj, a po mnogo čemu ta dva dijela države bili su odvojeni i zasebni. Zašto spominjem krunidbu – Zita svjedoči da je krunidba u Budimpešti prošla u najboljem ozračju, što je definitivno bilo tako iz njezine perspektive, dok druge povijesne knjige, gledajući stvari unatrag, znajući kako je sve završilo, vide zlokobne znakove u tome što se pokrov od stakla srušio poput giljotine na oltar uoči krunidbe, kao što to vidi Pieter M. Judson u odličnoj knjizi “Povijest Habsburškog Carstva” prevedenoj na hrvatski i izašloj u nakladi Sandorfa.

Car Karlo definitivno je bio drukčiji od ostalih habsburških careva i kraljeva. Ne po tome što je bio duboko religiozan – Habsburzi su svi odreda bili prilično religiozni katolici i branitelji vjere – nego po tome što je za razliku od svih drugih Habsburga najmanje težio apsolutizmu (svi do jednog, ma kako liberalni bili, i ma kako bili prisiljeni popuštati, težili su apsolutnoj vlasti). Čim je došao na vlast ukinuo je, koliko je to bilo moguće, cenzuru, oslobodio političke zatvorenike i vratio parlament (koji je zbog izvanrednog stanja ukinut). Ne manje važno, smijenio je i šefa stožera, Franza Conrada von Hotzendorfa, najnesposobnijeg vojskovođu (a u Prvom svjetskom ratu velika je konkurencija nesposobnih vojskovođa), kojega je više brinulo hoće li se njegova ljubavnica Gina razvesti i udati za njega ako izgubi rat, nego to što će izgubiti rat i pritom, između ostalog, i živote naših pradjedova. Nota bene, Gina se ipak razvela i udala za njega, a unatoč tome što je bio neopisivi glupan, i dalje se jedna od NATO-ovih časničkih škola zove njegovim imenom. Što ti je povijest!?

Istovremeno je počeo i tajne pregovore o separatnom miru šaljući signale svojim rođacima u Francuskoj i Engleskoj (tako je to tad bilo, plemenitaške obitelji bile su na suprotnim stranama, ali vezane rodom). Tajni pregovori su propali, između ostaloga i zbog toga što su saveznici tražili da se Talijanima preda cijela Istra i Dalmacija, na što Karlo nije pristao. Isto tako, a od tuda možda želja za mirom, bio je jedan od rijetkih careva i kraljeva koji je bio na prvoj crti bojišta (doduše, ne baš u jurišima), te je i stoga njegova želja za sklapanjem mira bila autentična (iako je velikim dijelom bila uzrokovana i time što je Austro-Ugarska nevjerojatnom brzinom gubila rat i da nije bilo Njemačke, u Beču bi se već pričalo ruski, francuski ili talijanski).

Karlo je završio život u progonstvu i gotovo u bijedi, a njegova supruga, o kojoj se još manje zna, nadživjela ga je nekoliko dobrih desetljeća, svjedočeći svim užasima 20. stoljeća. Iako knjizi “Karlo i Zita Habsburški” dobrim dijelom nedostaje bilo kakav kritički pogled na živote cara i carice, kralja i kraljice, svejedno je zanimljivo povijesno štivo koje pruža dobar, iako ne potpun, uvid u živote važnih ljudi koje je povijest prešutjela.