Kuća u kojoj žene šute

Ljeto 2006., negdje u zapadnoj Hercegovini. S fakultetskim kolegama odlazim na jednu obiteljsku večeru. Vodi nas fra A., svećenik koji je zaslužan za našu praksu, riješen dovesti u red samostansku biblioteku sukladno pravilima struke. Na večeru smo primljeni kao VIP gosti, s poštovanjem koje dotad, kao studenti bez prebijene pare, nismo iskusili. Oduševljeni ambijentom, ali i zaslijepljeni konzervativnom indoktrinacijom koja nas nije mimoišla, ne primjećujemo istog časa da žene nisu za stolom, već oko stola, kao posluga. Obraćam se našem fratru pitajući zašto ne sjednu za stol, na što fra A. odvraća da je takav običaj. Fra A. je empatičan, primjećuje moju nelagodu i brže-bolje pita ženu koja je očito mater familias da nam se pridruži. Dotična gospođa s vidljivom nelagodom zahvaljuje i odgovara kako će one (tu valjda misli i na svoje kćeri) kasnije večerati u kuhinji. Epizoda završava tako što mi fra A. poručuje da previše pušim i da bih trebao prestati. Dvadeset i jednu godinu poslije fratrov je savjet uvažen, a moj se utisak o “ljudima dolje” ni najmanje nije promijenio – o divnim, gostoljubivim ljudima koji su redom žrtve stoljećima njegovanog internaliziranog patrijarhata. Poslijeratna, postjugoslavenska zbilja pritom ne doprinosi afirmaciji progresivnih politika: teško je reći je li se i koliko rečeni kraj promijenio u minulih dvadeset godina. Osim što je ljudi, kao i u Hrvatskoj uostalom, sve manje.

Etaf Rum (New York, 1988.) američko-palestinska je spisateljica čiji je romaneskni prvijenac “Žena nije muškarac”, izvorno objavljen 2019., u mom slučaju reaktivirao sjećanje na večeru u zapadnoj Hercegovini; sjećanje koje podsjeća na kulturološke razlike među civilizacijama koje su, kada je internalizirani patrijarhat posrijedi, bitno manje no što se na prvu misli. Otud još jedna asocijacija – ona na memoarsku prozu Deborah Feldman, spisateljice koja je kao i Etaf Rum odrastala u Brooklynu, zatim se suočila s tragikom dogovorenog braka i naposljetku pobjegla u Berlin. Dakako, posrijedi je knjiga “Neortodoksna: skandalozno odbacivanje mojih hasidskih korijena” (2012.), po kojoj je njemačka režiserka Maria Schrader osam godina poslije za Netflix snimila izvrsnu miniseriju. Sličnosti između porodica koje opisuju Deborah Feldman i Etaf Rum pritom zapanjuju, mada je riječ o suprotstavljenim identitetima (Hasidi, doduše, ni sami ne priznaju Državu Izrael), koji su, ako je vjerovati praksi, utemeljeni u uništenju onoga drugog (uz dodatak da je agonija palestinskog naroda ovoga časa teško usporediva s ijednom kolektivnom patnjom). Sličnost je dakako utemeljena u tradiciji fundamentalističkog patrijarhata koji ženu, neovisno o formalnopravnom kontekstu, svodi na objekt.

U oba slučaja, mada je mjesto radnje “glavni grad svijeta”, ženska je predestinacija služenje muškarcu kojem pritom valja roditi potomke – po mogućnosti muške. U pitanju je “naseeb” – sudbina koju je žena dužna prihvatiti, nipošto ne preispitujući mogućnost utjecaja na vlastitu budućnost. S tim se indoktrinacijskim postulatom suočava Isra, sedamnaestogodišnjakinja (kao i Feldman u memoarskoj knjizi), koja u dogovorenom braku biva udana za Adama te iz Palestine dospijeva u Sjedinjene Američke Države, gdje se ubrzo suočava s gubitkom iluzija i neovisnošću porodičnog konzervativizma o liberalnom društvenom kontekstu.

Situacija se po Isru pogoršava svaki put kada rodi dijete – budući je naseeb takav da ono svaki put bude žensko – a Adamov alkoholizam i nasilnički odnos, uslijed indoktrinacije u kojoj prednjači svekrva Fareeda (i sama indoktrinirana žrtva rodno uvjetovanog nasilja), potiču neku vrstu stockholmskog sindroma. Batine koje svakodnevno prima Isra prihvaća kao zasluženu kaznu, a sav preostali otpor sadržan je u ljubavi prema čitanju koju će, potaknuta buntovništvom šogorice joj Sarah, kriomice prenositi na svoju djecu. S obzirom da je fabula romana prstenasto strukturirana, što nam omogućuje paralelno praćenje triju generacija sudbinski povezanih žena, postupno doznajemo i Fareedinu tragičnu pozadinu (koja otvara decenijama staro pitanje geopolitičkih uzroka kolektivne palestinske patnje), što nam pomaže da naposljetku ne budemo iznenađeni njezinim kritičkim osvještavanjem. Taj, po meni holivudski zaokret, točka je u kojoj se razilaze Etaf Rum i Deborah Feldman, budući Rumina perspektiva inaugurira Ameriku kao zemlju stalne mijene, što kod starije joj kolegice nije slučaj. Feldman, ako je vjerovati knjizi i seriji, uviđa da je porodica trajno imuna na promjenu, shodno čemu radije odabire bijeg u, ironično ili ne, Njemačku, u Berlin, postajući tako svjedokinjom globalno teško usporedive civilizacijske metamorfoze koja je u seriji briljantno ilustrirana protagonističinim kupanjem u jezeru Wannsee, tamo gdje je dogovarano “konačno rješenje židovskog pitanja”. Isrin je bijeg drukčiji, i kao takav podrazumijeva njeno lično stradanje, a moguće ga je promatrati kao međugeneracijski polog u korist budućih promjena. Onih, dakako, u korist emancipacije, za kojima će se prije svih povesti Isrina najstarija kći Deya: otpadnica u crno-bijelom kozmosu tradicije, pionirka ludizma i radoznalosti koju obuzdati ne mogu ni kandidati za mladoženje, dečki novog doba kojima stupanje u dogovoreni brak, međutim, i dalje ne predstavlja problem. U rasponu od 1970. do 2009. tako se, premda uz veliku žrtvu i usprkos ideji ostanka, ostvaruje promjena koja je, kao što rekoh, zrela za ekranizaciju.

Čitajući knjige koje potpisuju Etaf Rum ili Deborah Feldman, kao i kada čitamo knjige Margaret Atwood ili Dubravke Ugrešić, osobito ako smo muškarci, imamo priliku naučiti gdje griješimo

Svojedobno je na društvenoj mreži jedna feministička novinarka zapodjenula raspravu o tome zašto bi muškarci uopće čitali naslove kao što su, parafrazirat ću, dvije ovdje komentirane knjige. Prostorno-vremenski kontinuitet patrijarhata, a njega smo ilustrirali usporedbom kako knjiga Etaf Rum i Deborah Feldman, tako i privatnom asocijacijom na jedno davno, studentsko ljeto, potvrđuje se kao ono što antropologija odavno naziva kulturnom univerzalijom. Za tu svrhu valja biti tolerantan prema manjim pripovjedačkim slabostima, pa i prema naivnosti angažirano generiranog optimizma opovrgnutog poražavajućim realitetom današnje, trumpovske Amerike. Čitajući knjige koje potpisuju Etaf Rum ili Deborah Feldman, kao i kada čitamo knjige Margaret Atwood ili Dubravke Ugrešić, osobito ako smo muškarci, imamo priliku naučiti gdje griješimo. Ili, kudikamo izvjesnije, postati svjesni pogrešaka, što je logičan preduvjet za civilizacijske pomake koji su, u virusu fašizma izloženoj Hrvatskoj, suočeni s permanentnim ugrozama. Posjetiteljice ginekoloških ambulanti, baš kao i posjetioci gradskih trgova svake prve subote u mjesecu, dobro znaju o kojim je ugrozama riječ. Tanka je i porozna granica između zemlje subotnjeg klečanja i zemlje čiji novopečeni muževi skupljaju dokazni materijal da su novopečenim suprugama oduzeli nevinost, kao što je to učinio Adam, ne bi li zatim daljnju forenzičku obradu prepustio majci.