Narod voli svoje bandite

Naime, banditi pripadaju povijesti koja se pamti drugačije od njezine službene verzije. Oni su dio povijesti koja se ne odnosi toliko na zabilježene događaje i one koji su ih oblikovali koliko na simbole čimbenika koji određuju svijet siromašnih koji su u teoriji mogli biti kontrolirani, što u stvarnosti ipak nije bio slučaj. Riječ je o svijetu pravičnih kraljeva i ljudi koji donose pravdu. Zbog toga banditske legende i dalje nas mogu ganuti.

Banditi, Eric Hobsbawm, Naklada Ljevak. Prijevod: Luka Pejić

Robin Hood možda nikad nije ni postojao, ali potreba za njim postoji oduvijek i vjerojatno će postojati zauvijek. Eric Hobsbawm u “Banditima” ne traga za povijesnim istinama o Robinu Hoodu, niti istražuje jesu li poznati i manje poznati banditi, hajduci, socijalni banditi imali robinhudovske karakteristike (malo koji narodni bandit izdržao bi taj test, ako ijedan) nego istražuje, pokušava objasniti i definirati zašto i kako su nastale legende o njima, koje su ih okolnosti i potrebe stvorile i koji su mehanizmi na kojima su te legende i priče nastale.

Knjiga je u prvoj verziji nastala 1969. godine i kroz sljedeća izdanja bila je proširivana i dograđivana novim istraživanjima i materijalima, predgovorima, pogovorima te odgovorima na polemike i kritike. Kao da je sama Hobsbawmova knjiga bila tek poziv za pisanje novih knjiga, za nova istraživanja koja će krenuti istim putem ili kroz kritičko preispitivanje krenuti nekim drugim putem. Iako zaokružena i jasna, Hobsbawmova knjiga na trenutke izgleda tek kao sjeme iz kojeg će proklijati mnogo budućih plodova. To je sigurno jedna od vrlina knjige, poziva na nove radove, na nova istraživanja. A to je, priznat ćete, rijetka i vrijedna vrlina.

Tema knjige s jedne je strane vrlo jednostavna, a s druge strane eterična i neuhvatljiva, a i teško je knjizi odrediti, recimo to tako, “žanr”. Hobsbawm se ne bavi razotkrivanjem povijesnih istina o poznatim i manje poznatim banditima, narodnim herojima, ispravljačima nepravdi, pravednim osvetnicima, a sve su to neke od karakteristika koje bandite čija je legenda preživjela, a o kojima Hobsbawm piše, razlikuje od običnih kriminalaca, ma kako legendarna njihova kriminalna djela bila. Iako bi to vjerojatno bila poprilično zanimljiva studija koja bi se vrlo vjerojatno svela na to da su povijesne istine, ono što se stvarno dogodilo i što se može dokazati ili pretpostaviti s vrlo velikom vjerojatnošću (jer kod ovakvih tema, kao i kod mnogih drugih u povijesti, susrećemo se s nedostatkom dokumenata i nepouzdanošću svjedoka, ako ih uopće ima) bile pogubne za gotovo svaku legendu o banditu, bio on nacionalni heroj, pravedni osvetnik ili donositelj pravde. Hobsbawm se time ne bavi, bar ne detaljno, iako ne prešućuje da bi malo koji od “heroja” preživio povijesni test, točnije – malo koji je ispunjavao sve kriterije (a neki od njih gotovo nijedan) koji su ga uveli u legendu i učinili “herojem” a ne običnim kriminalcem.

Hobsbawm se ustvari bavi kriterijima po kojima su oni postali legende, okolnostima koje su do toga dovele i prije svega potrebama koje su oni ispunjavali, pri tome se dotičući svega, od odnosa prema ženama, nasilju, odjeće koju su nosili pa do ekonomskih uvjeta njihovih pothvata te načina na koji su preživljavali (a mnogi i nisu preživjeli) test vremena. Pri tome pokriva gotovo cijeli svijet – jer robinhudovske bandite nalazimo na svim kontinentima u gotovo pa istim periodima i nastaju prema gotovo istim obrascima, ma koliko kulture u kojima nastaju bile različite. Iako govori o banditima, Hobsbawm ustvari govori o nama i našim težnjama, željama, nadanjima, pa na neki način i potrebama. Na trenutke je to povijesno štivo, na trenutke analiza istinitosti legendi, na trenutke sociološka studija, a na trenutke socijalna psihologija. Nama, u ovim krajevima, možda će najzanimljiviji biti primjer hajduka Mijata i toga kako se on uklapa u robinhudovsku legendu.

Hobsbawm je zahvatio banditizam širokim potezom, pokušavajući ga s jedne ukrotiti i definirati, a s druge strane otvarajući ga drugim istraživačima i piscima kao, vjerojatno, nepresušnu i nevjerojatno zanimljivu temu. Hobsbawmova vještina pisanja izlazi iz okvira zanatskog pisanja povijesti ili sociološke studije (ili u koji “žanr” ako ijedan “Bandite” treba smjestiti) te ulazi u područje književnosti, a to “Bandite” čini mekim i podatnim i za one koje znanost malo zanima i koji tek žele uživati u dobrom štivu.