Nesbø o Trumpovu svijetu

Da je svojedobno imao malo više sreće, Jo Nesbø bi danas možda bio tek fusnota u analima norveškog nogometnog kluba Molde FK. No teška ozljeda koljena prekinula je obećavajuću karijeru, pa je Nesbø u međuvremenu stigao diplomirati ekonomiju, raditi kao financijski analitičar i burzovni mešetar, voziti taksi, svirati i pisati pjesme u rock bendu Di Derre, raditi kao novinar, baviti se penjanjem – i usput postati jedan od najčitanijih pisaca kriminalističkih romana na svijetu. Njegove su knjige prevedene na više od 50 jezika, a njegov je junak, problematični policajac Harry Hole, izrastao u jednog od najpoznatijih detektiva suvremene popularne kulture. Danas 66-godišnjak, Nesbø se krajem rujna ponovno uvjerio da u Hrvatskoj ima status rock-zvijezde: na splitskim Gripama dočekala ga je puna dvorana, nakon čega je satima potpisivao knjige, a dan poslije susret s njim napunio je i zagrebačku Tvornicu kulture. Povod njegova novog dolaska bio je “Završni kadar”, četrnaesti roman o Harryju Holeu koji u hrvatskom prijevodu Jelene Lome objavljuje nakladnik Fokus. Nakon susreta s hrvatskim čitateljima, Nesbø je ljubazno pristao na razgovor za BestBook.

BestBook: Nema puno stranih književnih zvijezda koje u Hrvatskoj mogu okupiti ovoliko ljudi kao vi – u Splitu ste, primjerice, potpisali gotovo tisuću knjiga za svoje čitatelje. Zašto vas Hrvati toliko vole?

Nemam pojma. Zaista ne znam. Tako je, znate, bilo od samog početka. Možda postoje neke sličnosti između norveškog i hrvatskog mentaliteta, možda se na neki način međusobno prepoznajemo. Obje smo male zemlje. Ali opet, to je već pokušaj da se naknadno smisli neko objašnjenje. U osnovi, mislim da pišem lokalno. Ne nastojim doprijeti do publike izvan Norveške. Zapravo, kad sam počeo pisati, nisam pokušavao doprijeti ni do publike u Norveškoj, nego do dvojice svojih prijatelja. Oni su bili moji zamišljeni čitatelji i u nekoj je mjeri tako i danas: to su dvojica tipova koje pokušavam impresionirati. Mislim da je stvar u tome što, ako pišete lokalno, današnji su čitatelji vrlo dobri u dekodiranju i razumijevanju konteksta. Pa čak i ako mislite da komunicirate samo s ta dva prijatelja, dva Norvežanina u Oslu, upravo to lokalno pisanje može još bolje komunicirati na globalnoj razini. Jer, kao što sam rekao, svijet se tijekom mog života kulturno smanjio, uglavnom na dobar način. Danas zaista razumijemo kulturne reference jedni drugih. Sjećam se kada sam sa 17 godina prvi put samostalno putovao izvan Norveške. Došao sam ovamo i više-manje slučajno završio u malom gradu na hrvatskoj obali, tada u Jugoslaviji, i zaista sam se mogao poistovjetiti s tim mjestom. Izgledalo mi je poput gradića u kojem je živjela moja baka. Bila je tu ista prijateljska atmosfera, isto povjerenje, a ljudi su bili iznimno susretljivi, pa sam se na mnogo načina osjećao kao da sam došao kući. Ipak, u to vrijeme, krajem 1970-ih, kada je riječ o glazbi, književnosti i filmovima, nismo imali toliko zajedničkog kulturnog prostora kao danas. Zato mislim da je riječ o kombinaciji toga što ja pišem lokalno i činjenice da me ljudi, ne samo u Hrvatskoj nego širom svijeta, ipak razumiju.

BestBook: Je li takav prijem uobičajen i u drugim zemljama u koje dolazite ili je Hrvatska ipak po nečemu posebna?

Iz nekog sam razloga u dosta zemalja stekao sličnu popularnost. Ali Hrvatsku možda ipak doživljavam malo drukčije jer sam s njom uspostavio vezu još kada sam ovamo prvi put došao kao vrlo mlad, a poslije sam se i vraćao. Zato mi je nekako posebno doživjeti takav prijem u zemlji u koju sam se već tada zaljubio.

BestBook: Vaš detektiv Harry Hole u ‘Završnom kadru’ sve je stariji i više nije u policiji. Njegov se lik mijenja kroz vrijeme i nije, poput mnogih fikcionalnih detektiva, fiksiran u jednom životnom trenutku. Zašto ste se odlučili na takav pristup?

Želio sam da priča o Harryju bude svojevrsna saga, da ima dugačak dramski luk. Nisam to planirao od samog početka, ali mislim da sam nakon trećeg romana, “Crvendaća”, shvatio da je to lik s kojim ću ostati neko vrijeme. Tada sam počeo razmišljati o tome kako će izgledati njegov život. Ne znači da poslije nisam odstupao od tog plana, niti sam unaprijed odredio koliko ću romana napisati ili što će se točno u svakome od njih dogoditi. Ali ključne događaje u Harryjevu životu zacrtao sam još tada.

BestBook: Mislite li da je upravo to što se Harry mijenja i stari jedan od razloga njegove popularnosti?

Zaista nisam analizirao zašto je postao popularan, a mislim da to i ne želim. (smijeh) Kao čitatelju, postane mi pomalo dosadno kada osjetim da mi se pisac previše prilagođava i pokušava ispuniti moje želje. Kada čitam, želim posjetiti pisca ondje gdje se on nalazi, a isto pokušavam raditi i kao pisac: pisati ono što bih i sam volio čitati, ono što smatram zabavnim ili zanimljivim. Za mene je pisanje zapravo pozivanje čitatelja da dođu tamo gdje sam ja. Zato je vjerojatno najbolje da ni ne pokušavam dokučiti što im se sviđa. Mogu pisati samo o onome što se sviđa meni. A onda postoji i velik, često podcijenjen faktor sreće: da ono što mene slučajno zanima i fascinira bude zanimljivo i fascinantno barem nekim čitateljima. Tako na kraju dobijete svoju publiku.

BestBook: Ranije ste tvrdili da se pisac ne treba miješati u adaptacije svojih knjiga – takav je bio, primjerice, slučaj s ekranizacijom vašeg ‘Snjegovića’. Kod Netflixove serije ‘Detective Hole’ učinili ste suprotno: napisali ste scenarij, ali ste i sudjelovali u projektu od pretprodukcije do montaže. Zašto ste promijenili mišljenje?

Zapravo nisam promijenio mišljenje. Ne mislim da sam ikada općenito tvrdio da bi se pisci trebali držati podalje od adaptacija svojih romana ili da s njima ne bi trebali imati ništa. Ono što sam govorio odnosilo se na moj vlastiti pristup. Kada mi redatelj dođe i kaže: ‘Želim snimiti film prema jednom od tvojih romana’, kao što je bio slučaj sa “Snjegovićem” i Tomasom Alfredsonom, moj je stav: u redu, ti si umjetnik, želiš ispričati svoju priču i moj roman upotrijebiti kao polazište. Tomas je redatelj kojeg iznimno poštujem i zato sam mu rekao: u redu, ispričaj svoju priču i koristi se mojim materijalom. Ne treba mi na ekranu film koji će doslovno prenijeti roman. Bit će to nešto drugo i meni je to sasvim u redu. Samo radi po svome. Ali kada se ja sam uključim i kažem da želim iskoristiti televizijsku seriju da ispričam ovu priču, onda je situacija drukčija. To zapravo ima i neke prednosti. Neki redatelji osjećaju da se moraju ispričavati piscu ili im je neugodno mijenjati stvari. U ovom slučaju riječ je o mom vlastitom materijalu i, dok smo radili seriju, vjerojatno sam bio jedina osoba u cijeloj ekipi koja nije imala baš nikakvog poštovanja prema autoru. (smijeh) Zato sam se osjećao potpuno slobodnim promijeniti što god sam htio. Dakle, moje se mišljenje nije promijenilo. Jednostavno je ovo bio projekt u kojem sam želio sudjelovati. Za mene ne postoji neko opće pravilo o tome što bi pisci trebali ili ne bi trebali raditi kada se njihove knjige ekraniziraju.

BestBook: Jeste li u tome smislu zadovoljniji serijom ‘Detective Hole’ nego ekranizacijom ‘Snjegovića’?

Zapravo nikada nisam pogledao “Snjegovića”, barem ne završeni film u cijelosti. A što se tiče serije, kada ste toliko uključeni u projekt, od drveća više ne vidite šumu. Pretpostavljam da ću tek ako je ponovno pogledam za nekoliko godina moći reći jesam li njome zadovoljan ili nisam. Čini se da je serija iznimno dobro prihvaćena i definitivno je pronašla svoju publiku, a osobito je veliki hit bila u nordijskim zemljama. To mi je drago ne samo zbog mene nego i zbog svih ljudi koji su u taj projekt uložili godine rada. Ali činjenica da je nešto popularno, naravno, ne znači da ima i trajnu vrijednost. Zato ću vjerojatno morati još malo pričekati, ponovno pogledati seriju i vidjeti jesmo li publici doista uspjeli pokazati ono što smo joj željeli pokazati.

BestBook: Najveći dio vašeg opusa čine kriminalistički romani i trileri. Priznajete li uopće podjelu na žanrovsku i takozvanu ozbiljnu književnost? Je li vam važno kako vas književna kritika klasificira i jeste li ikada imali potrebu napisati nešto izvan žanra?

Mislim da je u nordijskim zemljama situacija malo drukčija. Do određene mjere postoji podjela između ozbiljne i kriminalističke književnosti, ali sedamdesetih godina švedski autori Maj Sjöwall i Per Wahlöö na neki su način preselili kriminalistički roman s kioska u ozbiljne knjižare. Otada kriminalistički roman kod nas uživa drukčiji prestiž nego u nekim drugim zemljama. Zapravo, većina takozvanih ozbiljnih pisaca u nekom se trenutku okuša i u kriminalističkom romanu. Zato nikada nisam osjećao da moram napisati nešto drugo kako bih pobjegao iz žanra kriminalističke književnosti. Čak i kada pišem knjige za djecu ili zbirke kratkih priča, ne radim to zato da ne bih pisao krimiće niti prema tim knjigama imam drukčiji odnos. Za mene je sve to pripovijedanje. Dopustite da to kažem ovako: sve je to glazba. Stvarate glazbu, samo je pisanje kriminalističkog romana poput sviranja drugog instrumenta od onoga kojim se služite kada pišete nešto drugo. Ali i dalje je to glazba. Time se bavim: ja sam pripovjedač, a ne pripovjedač kriminalističkih priča.

BestBook: Ipak, izvan Skandinavije ta podjela i dalje postoji. John le Carré, za mnoge jedan od najvećih pisaca uopće, u anglosaksonskom je svijetu dugo ostao ponajprije autor špijunskih romana, a ne dio kanona ozbiljne književnosti, pa ga se zaobilazilo i kada se govorilo o najvećim književnim priznanjima poput Nobelove nagrade…

Da, to je točno. Ali mislim da će se to s vremenom još mijenjati. S druge strane, kritika koja se upućuje kriminalističkoj književnosti zbog oslanjanja na formule zapravo je opravdana. I sam čitam krimiće i često ostanem razočaran upravo zato što prepoznam te formule. Kriminalistička književnost na neki je način utrka na sto metara u književnosti: svatko je može istrčati, ali istrčati je dobro – to je teško.

BestBook: Živimo u vremenima snažne političke polarizacije. Imaju li pisci posebnu odgovornost javno govoriti o važnim političkim i društvenim pitanjima?

Mislim da bi svaki građanin trebao koristiti svoj glas kako bi izrazio svoje mišljenje. Ideja da pisci imaju neku posebnu odgovornost pripada prošlosti. Prije stotinu godina većina ljudi bavila se fizičkim radom, dok je postojala predodžba o obrazovanom i informiranom piscu koji sjedi kod kuće, piše knjige i ima vremena razmišljati o velikim pitanjima. Radnici, seljaci i ribari onda su od njega očekivali da im kaže što misli. Danas mi se to čini zastarjelim. Čitatelji su jednako obrazovani i informirani kao pisci i bilo bi pomalo pretenciozno tvrditi da mi imamo neku posebnu odgovornost. Naravno, pisci koji imaju glas i javnu platformu mogu je iskoristiti ako to žele. Ali odgovornost da se javno progovori nije ništa veća za pisca nego za bilo kojeg drugog građanina.

BestBook: U romanu ‘Minnesota’ bavili ste se suvremenom Amerikom, zemljom s kojom imate i osobnu poveznicu. Što vas u Sjedinjenim Državama najviše fascinira? Mislite li da su političke i društvene promjene kojima svjedočimo pod Trumpovom administracijom privremene ili je riječ o trajnijem pomaku američkog društva?

To je zaista zanimljivo pitanje. Trump je ponovno izabran nakon što četiri godine nije bio predsjednik. Birači su, dakle, imali četiri godine da razmisle o njegovu prvom mandatu i svejedno su ga ponovno izabrali. Mislim da to pokazuje određeni pomak u mentalitetu birača. Jedan moj prijatelj zna iznositi vrlo ekstremne stavove, ali uvijek doda: ‘To je moje mišljenje, ali drago mi je što ovu zemlju ne vode ljudi poput mene.’ Mislim da smo dugo prihvaćali određenu vrstu političkog elitizma: političare smo, slično kao nekoć pisce, doživljavali kao ljude koji bi trebali biti mudriji i informiraniji od nas. Danas imamo populizam u kojem se biračima, čini se, sviđaju političari koji su intelektualno ograničeni jednako kao i oni sami. Nekada nismo vjerovali ljudima koji su jednako glupi kao mi. To bi mogao biti trajniji pomak i možda je upravo to jedna od slabosti demokracije: počinjemo birati ljude koji misle poput nas umjesto da tražimo one koji su pametniji od nas. Nadam se da postoji put natrag prema onome što bismo mogli nazvati elitizmom, ali za to je potrebno povjerenje – uvjerenje da ljudi koje biramo nisu samo pametniji od nas nego i da imaju dobre namjere. Gubitak tog povjerenja dio je onoga što se dogodilo u Sjedinjenim Državama. Mislim da je Nixon bio posljednji američki predsjednik koji u trenutku izbora nije bio milijunaš. Amerikanci stoga imaju razloga političare doživljavati kao elitu – ne samo kulturnu i obrazovnu nego i ekonomsku. To mogu razumjeti. Paradoks je, naravno, u tome što onda za predsjednika izaberu iznimno bogatog čovjeka, ali čovjeka koji barem tvrdi da je došao boriti se protiv elite. Moja osobna veza sa Sjedinjenim Državama ide preko mog oca, koji je odrastao u Brooklynu u New Yorku. I sam već mnogo godina putujem Amerikom, a dosta sam vremena proveo i u Minnesoti, koja je u mnogočemu kulturno vrlo bliska nordijskim zemljama. Ondje se naselio velik broj doseljenika iz Skandinavije, a mnogi njihovi potomci danas pripadaju bijeloj, kršćanskoj, konzervativnoj Minnesoti. Bilo mi je zanimljivo pratiti tu liniju od ljudi koji su napustili Norvešku do njihovih potomaka u Americi i promatrati kako se isti nordijski, odnosno norveški kulturni korijeni razvijaju na različite načine u Sjedinjenim Državama i u Norveškoj. Norveška je u međuvremenu postala socijaldemokratska i prilično liberalna zemlja.

BestBook: Jesu li Sjedinjene Države na neki način laboratorij za budućnost Europe i svijeta? Vidimo li u Europi isti politički zaokret?

Mislim da se to već događa. Krajnja desnica, nacionalizam, potreba ili želja za snažnim vođom – sve to već vidimo u mnogim europskim zemljama. Steven Pinker je u svojoj knjizi ‘Prosvjetiteljstvo danas’ prilično optimističan. Njegova je teza da se moramo malo odmaknuti i pogledati širu sliku. Trump je tada već bio izabran, svijet se politički kretao udesno, ali Pinker je tvrdio da je civilizacija, gledamo li dugoročno, ipak krenula u dobrom smjeru. Ne znam što on o tome misli danas, ali 2018. slagao sam se s njim i dijelio njegov optimizam. Danas sam, moram priznati, nešto manje optimističan. Ovo se sigurno neće promijeniti u sljedećih pet ili deset godina. Mogu se samo nadati da će moja djeca doživjeti da se svijet nekako vrati na put na kojem smo bili. Jer slažem se s Pinkerom da je civilizacija napredovala. Imali smo osjećaj da svijetom dominiraju rat, nasilje i glad, ali dugoročni trendovi govorili su nešto drugo. Godine 2018. manje je ljudi stradavalo u nasilju nego ikada prije u povijesti. Bili smo na dobrom putu.

BestBook: U međuvremenu se pojavila umjetna inteligencija, koja bi mogla potpuno promijeniti pravila igre. Hoćemo li doći do točke u kojoj će strojevi pisati priče, ali ih i čitati umjesto nas?

Pa, oni to već rade. Mislim da je neizbježno da će AI preuzeti dio toga i da ćemo ga definitivno koristiti za pisanje priča. S druge strane, postoji potreba za ljudskom povezanošću koja je možda važnija od toga da dobijemo savršen roman koji je napisao AI, čak i ako nas takav roman može emocionalno dirnuti. Važna nam je sama svijest da nešto dolazi od drugog ljudskog bića. Pogledajte glazbenu industriju. Mnogi su mislili da će živa glazba nestati i da će čovjek koji svira bubnjeve postati stvar prošlosti jer imamo strojeve koji ne samo da savršeno drže ritam nego mogu i ‘swingati’, proizvesti taj ljudski osjećaj. Danas imate ritam-mašine kod kojih gotovo ne možete čuti razliku. Ali čim znate da bubanj svira čovjek, doživljaj je drukčiji. Danas više ljudi nego ikada odlazi na koncerte i ne žele gledati playback. Žele znati da pjevač pjeva ovdje i sada, da je na pozornici drugo ljudsko biće koje svojim glasom uspostavlja vezu s njima. Za bubnjevima sjedi čovjek koji se toga dana možda osjeća dobro, a možda loše, koji možda svira bolje ili lošije, koji je sretan ili nesretan. Mislim da ćemo i dalje tražiti upravo to dijeljenje ljudskih emocija. Dok god postoji potreba za njim, postojat će i ljudsko stvaralaštvo. Zato ćemo vjerojatno imati i romane koje piše umjetna inteligencija i romane koje pišu ljudi.

BestBook: Govorili ste i o zabrinjavajućem padu pismenosti među tinejdžerima u Norveškoj, što je zapravo širi europski problem. Možemo li uopće preokrenuti taj trend i hoće li za trideset godina čitanje još biti vještina koja nam je potrebna?

Mislim da ljude ne možemo natjerati da rade nešto što im više nije potrebno. To je kao s učenjem latinskog: kada shvatimo da ga zapravo ne možemo koristiti, trud potreban da ga naučimo više se ne isplati. Isto vrijedi i za čitanje. Ako to postane vještina koja nam nije potrebna, ne možete očekivati da će ljudi ulagati trud da je svladaju. Ali mislim da će nam čitanje još dugo biti potrebno i zato vjerujem da će se sadašnji trend promijeniti. U Norveškoj trenutačno vlada svojevrsna panika zbog rezultata PISA testiranja. Ako je 40 posto dječaka u dobi od 15 godina funkcionalno nepismeno, to je šokantno. Takve biste rezultate očekivali u zemljama poput Afganistana. Zato pretpostavljam da ćemo u sljedećih pet godina vidjeti snažan fokus na čitanju. Pravo je pitanje hoćemo li za trideset godina još morati čitati. Mislim da hoćemo jer ne vidim učinkovitiji način prenošenja informacija. Slično je i s knjigom. Mislili smo da će je Kindle ili audioknjige učiniti zastarjelom, ali knjiga je jednostavno sjajan medij: učinkovita je i funkcionira. U Norveškoj ljudi sada zapravo kupuju više knjiga nego ikada. Mislim da će tako biti i s čitanjem – opstat će jednostavno zato što je iznimno koristan alat.

BestBook: Sve do teške ozljede ozbiljno ste se bavili nogometom. Biste li danas svoj književni uspjeh zamijenili za nogometnu karijeru, recimo, za priliku da s Haalandom i Ødegaardom zaigrate za Norvešku na Svjetskom prvenstvu?

Ne. Živim već dovoljno dugo da danas susrećem nogometaše kojih se sjećam iz mladosti i vidim da su njihovi dani slave odavno iza njih. Ne kažem da danas nemaju sretne živote, ali mnogi više nemaju onu strast prema nečemu u čemu su nekada bili tako dobri. Taj dio njihova života jednostavno je završio i sada su usmjereni na druge stvari. Ja još uvijek imam nešto prema čemu osjećam jednaku strast, nešto zbog čega se ujutro budim i sjedam za laptop. Neizmjerno sam zahvalan što to imam. Kao nogometašu, ta bi mi strast u većini slučajeva bila oduzeta još u vrlo mladoj dobi. Zato ne, ne bih to mijenjao.

BestBook: Pišete romane i scenarije, svirate u rock bendu, bavite se penjanjem… Što je sljedeće? Postoji li nešto novo u čemu biste se još željeli okušati?

Imao sam sreću da sam se većini svojih strasti mogao posvetiti i provoditi vrijeme radeći ono što volim. Ali postoji još nekoliko stvari koje me zanimaju i koje bih volio isprobati. Režirao sam jedan kratki film, a ako bude druge sezone serije, volio bih se još više uključiti i možda se okušati u režiji. Već sada sudjelujem u pretprodukciji i postprodukciji, na setu sam i promatram kako redatelji rade, pa me zanima kako bi bilo samostalno režirati nešto veće. Nemam pojma bih li u tome bio dobar. Nakon što sam režirao kratki film, moj je zaključak bio da režija vjerojatno nije nešto u čemu sam osobito dobar. Dakle, ne mislim da se u meni krije neki neotkriveni veliki redatelj, ali svakako bih volio pokušati.