Nobelovka o seksu, opsesiji i smrti
Kanadska pjesnikinja Anne Carson dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2026., a mi donosimo tekst o njezinoj knjizi 'Vježba zvana Albertina'
Volimo samo ono što u potpunosti ne posjedujemo, a ono što volimo želimo u potpunosti posjedovati. O ovom paradoksu i nekolicini ostalih zanimljivosti o fikcionalnom liku Albertine iz romanesknog ciklusa “U traganju za izgubljenim vremenom” Marcela Prousta piše kanadska pjesnikinja i esejistica Anne Carson.
Djevojka se od potpunog posjedovanja brani spavanjem, laganjem, lezbijstvom i umiranjem. U 59 točaka i još nekoliko dodataka, ova knjižica u izdanju Kulturtregera i Multimedijalnog instituta te u prijevodu Miroslava Kirina bavi se odnosom protagonista romana i djevojke Albertine. Albertina se pojavljuje u nekoliko tomova monumentalnog romana, kao ljubavnica protagonista, dok joj se ime spominje 2363 puta na 807 stranica.
Neki vjeruju da je Albertinu Proust modelirao prema svojem obožavanom vozaču Alfredu Agostinelliju. Kad je vozač u stvarnosti izgubio život u avionskoj nesreći, Proust je učinio da i Albertina izgubi život, i to padom s konja, što mu je dojavila njezina teta. Više nego bilo što drugo, “Vježba zvana Albertina” fragmentirana je i neobična mozgalica za fanove Prousta, destrukcija književnog lika koja na sažet i kreativan način otvara promišljanje ženske slobode.
Anne Carson rođena je 1950. godine u Torontu u Kanadi. Na Sveučilištu u Torontu doktorirala je klasičnu filologiju, a od 1979. do 2020. godine radila je kao sveučilišna profesorica u SAD-u i Kanadi. Antička jezična i kulturna baština uvelike je nadahnula njezin književni rad, koji karakteriziraju postmodernistička reinterpretacija starih uzora te često stvaranje hibridnih žanrova koji nadilaze granice poezije i proze, fikcije i esejizma, ispovjednoga i kritičkoga. Svoju poetiku najavila je u eseju "Eros the Bittersweet: an Essay" (1986.), nakon čega je napisala brojne druge knjige, poput "Short Talks" (1992.), "Glass, Irony and God" (1995.), "Plainwater" (1995.), "Autobiography of Red" (1998.), "Men in the Off Hours" (2000.), "The Beauty of the Husband" (2001.), "Rastvaranje: poezija, eseji, opera" (2005.), "Nox" (2010.), "Antigonick" (2012., prema Sofoklovoj tragediji "Antigona"), "Vježba zvana Albertina" (2013.), "Float" (2016.), "Norma Jeane Baker of Troy" (2019., prema Euripidovoj drami "Helena"), "The Trojan Women: A Comic" (2021., prema Euripidovoj tragediji "Trojanke"), "H of H Playbook" (2021., prema Euripidovoj tragediji "Heraklo"). Godine 2026. primila je Nobelovu nagradu za književnost "za svoj odvažan i inventivan opus koji je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorio nove forme suvremene književnosti". Time je Nobelova nagrada za književnost treći put otišla u ruke autoru ili autorici iz Kanade, nakon što ju je 2013. godine primila Alice Munro, a 1976. godine Saul Bellow.
