Oda velikim dušama

Postoje dobre knjige, dobri ljudi, dobri pisci. Dobar čovjek nipošto ne mora biti dobar pisac pa, prema tome, niti napisati dobru knjigu. Književnost, kao i svekolika umjetnost je, zapravo, neizmjerno okrutna rabota: puno je dobričina čiji su stvarateljski dosezi jadni, a sjetimo se s druge strane samo Villona, lupeža u zadnji čas spašavana s vješala i nestala u bespućima banditizma ili kriminalca koji je skoro pola života proveo po zatvorima Jeana Geneta, prvoga kao genijalnog pjesnika, drugoga kao veliko ime francuske suvremene književnosti te će nam biti savršeno jasno da estetske i etičke vrline nipošto nisu ni sestre ni posestrime.

Osim u slučaju Pavla Pavličića! Njegovo zadnje djelo to i apostrofira: “Galerija” je dobra knjiga, dobroga pisca i dobroga čovjeka. Ona je spojila dobro štivo i plemenitu dušu, pruživši, kao i svaka memoarska literatura, svjedočanstvo o samom čovjeku, ponajprije onda kad se izjašnjava o drugim ljudima.

Redom Ivan Slamnig, Zlatko Crnković, Šoljan, Lazo Goluža, Solar, Peterlić i ini, ne nabrajam ih zasad ne što bi ih cijenio manje bitnima od spomenutih, nego zato što bi nizanje bilo predugo i monotono, dobili su svoje mjesto u ovoj galeriji karaktera koji su tvorili hrvatsku kulturnu i književnu scenu proteklih pola stoljeća na efektan način, što i nije bilo ni najmanje lako, jer je poznate ljude teško opisati izvan matrice općih mjesta i unaprijed u javnosti konfiguriranih slika.

Da nije neponovljivo uvjerljiva i dječački naivno iskrena, knjizi bismo odmah na početku zamjerili figuru skromnosti kojom se autor pita kako se odužiti ljudima jer “upravo su oni ono najbolje što sam od života dobio”. Nije Pavličić nimalo preuzetan u svojoj samozatajnosti, a tvrdnja da ne piše kako bi se hvalisao poznanstvom s velikim ljudima “zaboravlja” da je i on veliko ime hrvatske književnosti i kulture.

Darom vrhunskog pripovjedača uspijeva Pavličić kakvom kratkom crticom, anegdotom, naizgled usputnom opaskom, kako mu već zgodno dođe, ne samo privući pozornost čitatelja, nego i savršeno precizno izabrati detalj koji idealno opisuje svakog od 13 “portreta” njegove galerije. Tko bi se ikad sjetio da je vrckavi Ivan Slamnig uvijek imao strašnu tremu prije svojih predavanja? A tek sjajna Slamnigova metafora o ptolomejskoj koncepciji naše komparatistike – ma kako mali i beznačajni bili globalno, kao nacija imamo jedinu realnost vlastite kulture i ona nam, ne vrijednosno, jer tako nešto ne zaslužuje, nego identitetski ima biti središte znanstvenog i intelektualnog interesa.

Dojmljiv opis legendarnog urednika Zlatka Crnkovića, čitav mali, ali vrlo sustavan ogled o naravi televizijskog urednika Laze Goluže, pa portret Zorana Tadića, s kojim je Pavličić ispisivao i povijest hrvatske kinematografije, za čije je antologijske filmove kao scenarist, kako neodoljivo piše, “nešto nadrljao” – sve je to uvijek začinjeno i nekom toplom, kadšto gotovo nježnom poantom pisca koji jednostavno voli ljude.

Pametan čovjek ne samo da uči, nego zna i prenijeti pouku, pa nam je tako prispodobio superiornu životnu filozofiju Antuna Šoljana koji “nikad nije govorio o nekomu, nego uvijek o nečemu”, a opis privatne pojave ovoga velikog književnika jedan je od najboljih koji će ikad biti napisan o njemu: dovoljno intiman da nam ga približi kao osobu i dovoljno psihološki precizan da posluži svakom budućem književnom povjesničaru kao sažeta građa za opis i vrednovanje pisca neodvojiva od privatne osobe. Tako je Pavličić pisao i o Senkeru, Tribusonu, Kravaru, Tomasoviću, Nikoli Batušiću, Tonku Maroeviću…

Nikad nisam puno vjerovao dobrim ljudima, uvijek mi je pomalo sumnjivo izgledao čovjek koji o svemu i svima može govoriti samo dobro. Ovom antologijskom knjigom naučio me Pavličić dvjema neizmjerno bitnim stvarima – prvo, da nikad nije kasno učiti i, potom i stoga, da je i zbog sebe i zbog drugih bolje u životu tražiti samo lijepo i dobro jer se tako lakše živi i najučinkovitije ponizi ružno i zlo.