Opasno buđenje Europe
U velikom intervjuu belgijski pisac Stefan Hertmans, autor romana 'Dius', govori o Putinovu utjecaju, krizi europskih vrijednosti, nacionalizmu...
Jedan od najvažnijih suvremenih flamanskih i europskih pisaca, Stefan Hertmans međunarodnu je reputaciju stekao osobitim spojem dokumentarnog i fikcionalnog, povijesti i intimnog iskustva. Hrvatskim je čitateljima najpoznatiji po romanima “Slikar i rat”, “Obraćenica” i “Uspon”, u kojima je arhivsku građu, obiteljske priče i povijesne traume pretvorio u književnost usmjerenu istodobno na rekonstrukciju prošlosti i na pitanje možemo li je uopće pouzdano spoznati. Rođen 1951. u Gentu u Belgiji, Hertmans je studirao filologiju i književnost, godinama predavao na akademiji likovnih umjetnosti, a u mladosti svirao jazz-gitaru. Prvu knjigu objavio je tek s trideset godina, svjesno odgađajući ulazak u književni svijet zbog ‘goleme težine književne tradicije’, da bi potom izgradio opus koji obuhvaća poeziju, eseje, kratke priče i romane. U rujnu je bio u Zagreba kao gost Festivala svjetske književnosti.

BestBook: Svoje ste romane – osobito povijesnu trilogiju: ‘Slikar i rat’, ‘Obraćenica’ i ‘Uspon’ – napisali nakon godina istraživanja i rada u arhivima. Kako izgleda vaš proces rada na romanima? Kako pronalazite teme za romane, odnosno kako one pronalaze vas?
Doista je istina da su one pronašle mene, a ne obrnuto. No čak i tada iz njih treba izlučiti dobru priču. To je težak i složen proces: pretvaranje informacija u književnost. Cilj je bio te priče učiniti osobnima. U tom smislu to nisu klasični povijesni romani, nego romani koji ‘historiziraju’, u kojima pripovjedač upravo svojom uključenošću pokazuje i da je povijesna istina uvijek u opasnosti da postane fikcija, ali i da je stvarni tijek događaja nemoguće spoznati kada više nema neposrednih svjedoka. Te priče osciliraju između tih dviju krajnosti: subjektivnog iskustva i povijesnih narativa.
BestBook: Objavljivali ste poeziju, eseje, kratke priče, no najpoznatiji ste – barem u Hrvatskoj – po svojim romanima. Ipak, formi klasičnog romana okrenuli ste se relativno kasno u svojoj književnoj karijeri…
Moja prva objavljena knjiga bio je roman pod naslovom “Ruimte” iz 1981. godine. Opisivao je odrastanje mladića u dvadesetima koji je tragao za intelektualnom, seksualnom i emocionalnom ravnotežom. Roman je bio oblikovan u ‘eksperimentalnoj’ tradiciji, odnosno bio je diskontinuiran, pisan poetskom prozom. Tada sam imao trideset godina: doista sam dugo čekao da objavim svoju prvu knjigu, i to iz nekoliko razloga. Na sveučilištu sam studirao filologiju i književnost i bio svjestan goleme težine književnih tradicija. Osim toga, jako sam uživao pisati privatno, neopterećen književnim poljem i medijima. Knjiga je imala obilježja ‘journal de borda’, odnosno brodskog dnevnika: temeljila se na ranijim autobiografskim promišljanjima. To znači da sam pisao još od adolescencije, ali sam odluku o objavljivanju donio mnogo kasnije. Uvjeren sam da je za mlade pisce dobro da ne žure previše s objavljivanjem, nego da se najprije u miru razvijaju i godinama pišu za sebe.

BestBook: Roman ‘Slikar i rat’ napisali ste trideset godina nakon što ste dobili djedove dnevnike. Što vas je toliko dugo sprečavalo da se počnete baviti tom pričom?
Prije svega, želio sam razviti intelektualno, eksperimentalno autorstvo, daleko od tradicionalnog pisanja romana. Stoga pisanje istinski ‘povijesnog’ romana nije bilo među mojim ambicijama. Tijekom godina ipak sam na različite načine pokušavao stvoriti lik zasnovan na pričama svojega djeda, ali nisam uspijevao. Radio sam puno radno vrijeme i shvaćao da će biti vrlo teško provesti golemo istraživanje o Prvom svjetskom ratu koje je bilo potrebno da bih djedovu priču smjestio u odgovarajući kontekst. A ponajviše sam doista osjećao određeni strah i zazor od otvaranja njegovih ratnih dnevnika i memoara jer sam znao da će to u meni stvoriti takvu potrebu za pisanjem da ću morati prekinuti sve druge aktivnosti. Tek kada sam 2010. prestao predavati, imao sam dovoljno vremena i energije da počnem detaljno čitati njegovo svjedočanstvo i razradim plan za knjigu. U međuvremenu sam objavio prilično mnogo – deset zbirki poezije, pet knjiga eseja, dva romana, knjigu putopisnih priča, sudjelovao sam u uređivanju književnih časopisa, objavljivao tekstove o politici, književnosti i društvu u novinama itd. Tek sam kasno u svojoj karijeri shvatio da tu veliku priču više ne mogu izbjegavati. Tako su mi doista, na kraju, trebala tri desetljeća da se suočim s djedovim memoarima, da budem spreman započeti opsežno istraživanje tragičnih događaja u Flandriji tijekom Prvog svjetskog rata i da pronađem književnu formu prikladnu za takvu vrstu priče, u kojoj sudar individualnog i kolektivnog sjećanja ima tako presudnu ulogu.

BestBook: U ‘Usponu’ ste pokušali razumjeti čovjeka koji je postao dio zločinačkog sustava. Gdje završava književno razumijevanje, a počinje opasnost od moralne relativizacije? Kako bi književnost trebala pristupati takvim temama?
Ono što me osobito fasciniralo u priči o Willemu Verhulstu, koji je postao jedan od najistaknutijih progonitelja židovskih građana u mojem rodnom gradu Gentu, jest spoj njegova karaktera i njegova podrijetla: potekao je iz normalne, obične obitelji, a izrastao u ambicioznog mladog čovjeka koji je kulturnu diskriminaciju s kojom su se Flamanci suočavali u belgijskom kontekstu vidio kao razlog da se pridruži Waffen-SS-u. Ondje je stekao status, ugled i novac. Bio je ono što je Hannah Arendt nazivala ‘zločincem za pisaćim stolom’ (‘ein Schreibtischtäter’), koji je bezbrojne svoje sugrađane iz Genta slao u koncentracijske logore. Njegova flamanska nacionalistička uvjerenja učinila su ga fanatikom, ali iz ljudske perspektive bio je narcis i, zapravo, samo utjelovljenje ‘banalnosti zla’. Shvatio sam koliko je tanka granica – čak i za mlade ljude koji odrastaju danas – kada je riječ o priključivanju militantnim identitetskim i totalitarnim organizacijama, jer im one daju osjećaj važnosti. Stoga u prikazu Willemova karaktera ima podosta psihološke analize – a da se pritom ne gubi iz vida šira slika: prilično rašireno ‘zastranjivanje’ mnogih Flamanaca uslijed kulturnog rata u Flandriji. Do danas se u flamanskim nacionalističkim i krajnje desnim krugovima o tome šire laži, kao da je riječ o naivnim idealistima koje su Nijemci zaveli i odveli na pogrešan put. Zato ovaj roman razotkriva bolnu istinu o takvim ljudima – uključujući šarm toga lika, njegovu zavodljivost i njegovo tvrdoglavo ustrajanje u mržnji prema vlastitoj zemlji, Belgiji.

BestBook: Nakon romana duboko ukorijenjenih u povijesti, napisali ste ‘Dius’ i njime krenuli u drugačijem smjeru, prema temama prijateljstva, umjetnosti i stvaranja. Što vas je navelo na taj zaokret?
S obzirom na to da su tri moja prevedena romana povijesna, lako bi se moglo zaključiti da “Dius” predstavlja promjenu paradigme. Međutim, objavio sam i druge romane koji poput “Diusa” slijede posve drukčiju putanju – primjerice svoju već spomenutu prvu knjigu “Ruimte”, ili portret suvremene spisateljice “Het verborgen weefsel” (2008.). Objavio sam i “Harder dan sneeuw” (2004.), roman o čovjeku koji postaje žrtvom terorističke zavjere. “Dius” pripada toj drugoj liniji mojih romana. Primjerice, glavni lik u “Diusu”, Anton, ujedno je i pripovjedač u romanu “Ruimte”. I sam sam deset godina predavao na akademiji likovnih umjetnosti, gdje sam promatrao kako brojni mladi umjetnici razvijaju svoje talente. ‘Sukob’ između senzibilnog profesora Antona, koji utjelovljuje težnju za filozofskim razumijevanjem ljepote, i njegova učenika Diusa, koji kao da sve zna intuitivno i koji postaje snažnija figura u njihovu prijateljstvu, otvara pitanje iz Kantove treće Kritike: što je, zapravo, naša moć suđenja? Nadalje, to je prije svega roman o emocijama u ironičnim vremenima, o snazi uzvišene glazbe i slikarstva, ali i o Antonovoj cjeloživotnoj strasti prema njegovoj izgubljenoj ljubavi, Lys. I to je važno pitanje u knjizi: napetost između erotske strasti i prijateljstva. Na taj se način umjetnost, žudnja, filozofsko razumijevanje i katarza spajaju. Zbog svih tih elemenata to je možda moj najosobniji i najintimniji roman.

BestBook: Jednom ste rekli da ne pišete zato što imate nešto za reći, nego zato što je pisanje vaš način razmišljanja. Kako izgleda taj proces? Je li vam se dogodilo da vas je vlastiti roman prisilio da promijenite mišljenje o temi o kojoj ste pisali?
Pisati znači: misliti rukom. To je posve drugačiji proces od načina na koji oblikujemo mišljenja i uvjerenja. Zato je čin pisanja, shvatimo li ga u njegovu najradikalnijem smislu, uvijek nepredvidiv događaj. Postoje pisci koji rade prema planovima i strukturama, a postoje i oni koji se prepuštaju erotskom pulsiranju jezika i izraza. Ja pokušavam pronaći sredinu između toga dvoga: osjećaj za strukturu nužan je, ali pisanju treba pružiti priliku da otkrije nešto što ni sam pisac nije mogao predvidjeti. Za mene upravo ta krhka dijalektika čini samu čaroliju pisanja. Gotovo sa svakom knjigom dogodio se trenutak kada sam shvatio: knjiga od mene želi nešto drugo od onoga što sam imao na umu. Važno je biti otvoren prema tome – prema organskom razvoju i nepredviđenim impulsima koji se javljaju tijekom procesa pisanja i koji, zahvaljujući neočekivanim elementima koji izranjaju, često dovode do mnogo uzbudljivijih načina pripovijedanja.
BestBook: Belgija je zemlja složenih identiteta, jezičnih podjela i suprotstavljenih političkih vizija, a u svojim ste romanima i esejima često upozoravali da se Flandrija još uvijek nije u potpunosti suočila sa svojom kolaboracionističkom prošlošću…
Belgija je konstrukt koji su Francuska i Njemačka osmislile u devetnaestom stoljeću kao tampon-državu koja bi ublažila njihove međusobne napetosti. U tom smislu Belgija utjelovljuje to povijesno nasljeđe: ona je granični prostor između latinske i germanske kulture. Bilo je potrebno mnogo vremena da se to uredi na demokratski i pravedan način. Emancipacija Flamanaca sada je dovršena; najveće su napetosti iza nas. Bruxelles ostaje jedini složen problem, svojevrsna mini-država unutar države. Bruxelles pripada svima i nikome te je stoga i svojevrstan laboratorij: u kojoj mjeri možemo demokratski živjeti zajedno unatoč svojim razlikama? Pokazuje se da se možemo nositi s velikom raznolikošću pod uvjetom da ljude naučimo učinkovito i obzirno komunicirati jedni s drugima. Činjenica da krajnje desni političari neumorno pokušavaju okrenuti ljude jedne protiv drugih, naravno, predstavlja dodatni problem. Srećom, u svakodnevnom životu ima i mnogo ljudi koji na realističan i tolerantan način pokazuju da sutrašnji svijet, u svoj svojoj raznolikosti, može biti poticajan i fascinantan – unatoč brojnim problemima integracije. Integracija je uvijek oblik emancipacije, pa i za nas same. I sam potječem iz tolerantne, tradicionalne obitelji, a otvorenost prema različitim mišljenjima postupno je postala važan element mojega pisanja. Na sveučilištu me, među ostalim, oblikovala prosvjetiteljska kritička misao (Frankfurtska škola itd.). Nastojim zagovarati javni dijalog, tolerantnu razmjenu mišljenja te ukazivati na vrijednost kulture i književnosti za društvo.

BestBook: Pisali ste puno o opasnostima nacionalizma, ali istodobno razlikujete emancipacijske pokrete od isključivih identitetskih politika. Gdje danas vidite granicu između legitimnog osjećaja pripadnosti i političke zloupotrebe identiteta?
Odgovor na to pitanje složen je. Vidjeli smo da tradicionalno ljevičarske vrijednosti ‘slobode’ danas na gotovo satiričan način prisvaja krajnja desnica (“nije nas briga za državu i radit ćemo što nas je volja”). Taj neoliberalni trend prvi je put snažno došao do izražaja tijekom pandemije koronavirusa, primjerice u pokretima protiv cijepljenja. Na drugom kraju političkog spektra, među ‘woke’ pokretima i aktivističkim strujama svjedočimo odbacivanju humanističkog univerzalizma, uz obrazloženje da je riječ o prijetvornom, neobvezujućem diskursu kolonijalnih elita. Zbog toga su ljevičarski pokreti počeli naglašavati partikularizam umjesto univerzalizma. No time se uglavnom u prvi plan stavljaju razlike među građanima, umjesto njihovih zajedničkih interesa. To je zabrinjavajuća negativna posljedica takvog razvoja i, zbog individualizma koji iz njega proizlazi, ostavlja nas bez djelotvorne političke moći. Moramo ponovno uspostaviti smislenu ravnotežu između općeg dobra i kulturne raznolikosti.
BestBook: Europu ste opisali kao prostor koji treba iznova osmisliti, a Bruxelles kao laboratorij budućnosti. Istodobno ste upozorili da populizam jača ondje gdje demokracija više ne uspijeva uvjeriti građane da ih predstavlja. Kako danas gledate na stanje europske demokracije i je li ruska agresija na Ukrajinu promijenila vaš pogled na njezinu budućnost? Je li ruska agresija – paradoksalno – ojačala europski demokratski projekt?
Europa se nalazi na presudnoj prekretnici. Ruska agresija ujedinjuje države članice EU-a i djeluje kao kolektivni poziv na buđenje, a tome pridonosi i antidemokratska agresija Trumpove administracije. Stoga, paradoksalno, postoje trendovi koji upućuju na sve veću koheziju – pogledajte različite zemlje koje i dalje teže približavanju ili pristupanju EU-u ili očitu katastrofu koju je Brexit predstavljao za Ujedinjeno Kraljevstvo. Sve više europskih zemalja shvaća da je riječ o presudnom trenutku za budućnost Europe kao cjeline, uz uspon novih velikih gospodarstava poput Brazila, Indije i Kine. S druge strane, vidimo kako krajnja desnica sklapa savezništva s Putinom, okrivljujući Europsku uniju za vlastite nacionalne probleme. Sve to znači da europski projekt zbog svoje političke i demografske složenosti ostaje krhak. I da, Belgija ostaje svojevrstan termometar tih procesa: ako ovdje možemo dovoljno dobro živjeti s izrazitom kulturnom raznolikošću, to mora biti moguće i drugdje. Javna je tajna da Europa zbog pada nataliteta sve teže pronalazi mlade radnike za deficitarna zanimanja. Potrebni su nam dobro integrirani novi građani koji poštuju naše demokratske zakone i propise. To zahtijeva dobro organizirano upravljanje odozgo te spremnost na nijansiran pristup migracijama i gospodarstvu. Nažalost, mnogi političari nisu sposobni jasno i učinkovito promišljati o tim pitanjima. Sva ta histerija oko takozvane ‘zamjene stanovništva’ jedna je od najvećih besmislica. Ne postoji nikakva zavjera protiv Europe; postoji samo odgovornost koju Europa ima prema vlastitoj demokratskoj, ekološkoj i gospodarskoj situaciji. A ta su pitanja hitna i od životne važnosti.
BestBook: Ako je, kako je tvrdio Heidegger, jezik sposoban oblikovati stvarnost, može li književnost danas još uvijek utjecati na način na koji razumijemo svijet ili je njezina moć postala ograničenija nego nekad? Koliki je danas društveni utjecaj pisaca?
U filozofiji jezika to nazivamo problemom konstitutivne uloge govora i pisanja. Opisuje li jezik stvarnost ili je oblikuje? To je prastara rasprava koja i dalje sadrži polarizirajuće elemente. Osobno sam uvjeren da je uloga jezika i književnosti konstitutivna: oni stvarnost stvaraju, umjesto da je pasivno opisuju. Dakle, da, u tom smislu vjerujem da pisanje, govor, izražavanje različitih stajališta i rasprava u javnom prostoru imaju društvenu važnost. Ulogu književnih tekstova u tom mehanizmu teže je procijeniti. Utječe li Dua Lipa svojim književnim klubom na mlade čitatelje? Možda utječe. Je li taj učinak eskapistički ili je pak kritički i formativan? O tome nemamo dovoljno detaljnih istraživanja. Stara kritika književnosti, koja ponovno izbija na površinu u populizmu, tvrdi da je književnost rezervirana za elitu. To je izrazito antiintelektualna tendencija. Ipak, u vremenima kada demokracija dobro funkcionira, takozvane ‘elite’ zapravo imaju veliku važnost u objašnjavanju i obrani normi i vrijednosti. Književnost tome može pridonijeti, primjerice poticanjem empatije kroz uranjanje u situacije koje pobuđuju maštu. Pritom se moramo nadati svojevrsnom učinku ‘prelijevanja’ na šire društvo. No funkcionira li to doista tako u vremenu masovnih besmislica, lažnih stavova i beskrajnog niza idiotskih trolova na internetu? Ne bih se kladio na to. Ono što svakako možemo učiniti jest čvrsto se držati vrijednosti koje književnost brani, u nadi da će one djelovati kao svojevrsno ljepilo koje povezuje naša društva.

BestBook: Bili ste u Zagrebu na književnom festivalu 2019., nekoliko mjeseci prije izbijanja pandemije covida-19. Danas se čini kao da živimo u sasvim drugačijem svijetu. Koliko je pandemija utjecala na to? Je li covid-19 ostavio trajne posljedice na društva?
Vjerujem da je covid donio trajnu promjenu. Premda smo isprva mislili da će zbližiti ljude, zapravo je udaljio građane jedne od drugih. Ljudi su krivili socijalnu državu, u velikim farmaceutskim kompanijama vidjeli izgovor za izbjegavanje društvene i zdravstvene odgovornosti, a pandemija ih je često gurala u novu dimenziju društvenih mjehura u kojima nisu čuli ništa osim odjeka algoritama koji su njima manipulirali. Covid je posve jasno pokazao da smo dospjeli u krizu građanske odgovornosti. U kojoj smo mjeri sposobni pokazati solidarnost s drugima? U kojoj mjeri vjerujemo izvješćima znanstvenika – ili vjerujemo prvoj internetskoj stranici na koju naiđemo, a koja širi svakojake neznanstvene i paranoične besmislice? Tko je sposoban kritički provjeravati informacije i propitivati ih, a tko nije? Tada je započela i mržnja prema takozvanim ‘elitama’, dok prave elite potajno odlučuju o milijunima u otmjenim restoranima nogometnih stadiona, a pisci su jednostavno ljudi koji svoju plaću troše na kupovanje knjiga. Ta mržnja prema ‘eliti’ pokazuje koliko je opasno bacati sumnju na znanje i zamijeniti ga ‘vlastitim mišljenjem’. Kao da je demokratizacija pojedinca sada otišla predaleko u smjeru izrazito antisocijalne tendencije.
BestBook: U rujnu ste ponovno bili u Zagreb kako biste se susreli s čitateljima čije iskustvo rata, povijesti i složenih identiteta neizbježno oblikuje način na koji čitaju vaše knjige. Mogu li vam takvi susreti ponuditi nove perspektive na vlastite romane?
Postoje različiti aspekti vašega društva koji zapanjujuće nalikuju onima u najzapadnijem dijelu Europe: demokracija nasuprot novim antidemokratskim tendencijama, pitanja okoliša, klimatske promjene i način na koji mase na njih reagiraju, tendencije zasnovane na identitetu i nostalgiji i tako dalje. S druge strane, vi ste proživjeli posve drugačije dvadeseto stoljeće. To znači da se naglasak stavlja na drugačije prioritete. Primjerice, na Zapadu je napuštanje starih vjerovanja i dominacije Crkve bilo čin emancipacije, dok je pod ateističkim komunizmom povratak starim oblicima vjere bio znak pobune. Istodobno, Hrvatska mi je postala poznata i draga zemlja – najveći dio posljednje verzije svojega romana “Slikar i rat” napisao sam u Dubrovniku i Splitu, gdje sam bio na rezidencijalnom boravku za pisce; poznajem čari vaših otoka, kao i ono što smatram živom kulturnom atmosferom grada poput Zagreba. Zato mi je povratak uvijek osobito zadovoljstvo.
BestBook: U mladosti ste svirali u jazz bendovima. Što vam danas znači glazba, osobito jazz? Svirate li još uvijek i nosite li gitaru sa sobom kad odlazite na književna gostovanja?
U mladosti sam doista bio jazz-gitarist, ali pisanje mi je postupno počelo oduzimati svo vrijeme. Ako ne vježbate svaki dan, u jazzu ste izgubljeni. Harmonijski, tehnički i u smislu inspiracije, to je iznimno fascinantan, ali zahtjevan glazbeni žanr. Zato sam postupno odustao jer sam shvatio da više ne mogu ‘držati korak’. Moj brat, s druge strane, postao je uistinu izvrstan jazz-gitarist. Komponirao je mnoge skladbe na temelju mojih pjesama i redovito ih izvodimo s kvartetom, kao duo ili u drugim postavama – nešto od toga može se pronaći i na Spotifyju, premda su stihovi na nizozemskom. Za mene je ta povezanost s nastupima uživo uz izvrsne glazbenike nastavak te ljubavi prema glazbi. Osim toga, s vremena na vrijeme pratim izvanredne mlade jazz-gitariste koji niču posvuda. Ali moj dobri stari Gibson Les Paul stoji u kutu moje radne sobe i djeluje pomalo uvrijeđeno.