Pakao iza lica susjeda
'Eichmann u Buenos Airesu' Ariela Magnusa jeziva je priča o nacističkom zločincu koji je nakon rata nastavio živjeti kao suprug, otac i susjed
Dok čeka da mu se supruga i djeca iskrcaju s broda, Eichmann, odnosno Klement, očajnički shvaća da ne može kupiti buket cvijeća jer je umrla Evita Peron i sve cvijeće pokupovano je za njen ispraćaj. Zato besramno krade buket u hotelu i predaje ga supruzi. Jedan od arhitekata holokausta, organizator transporata smrti, jedan od najgorih zločinaca, Adolf Eichmann živio je Argentini deset godina prije nego što ga je Mossad uspio uhvatiti i isporučiti u Izrael (prije bijega u Argentinu skrivao se po Njemačkoj s lažnim dokumentima pod raznim lažnim imenima), i tim argentinskim desetljećem bavi se roman “Eichmann u Buenos Airesu”.
Eichmann u Buenos Airesu, Ariel Magnus, Fraktura. Prijevod: E. V. Krsnik
Mučan i težak roman, iako u njemu gotovo da i nema detalja iz grozomornog niza nacističkih zločina. Tek poneko sjećanje na jame s leševima u pokojoj Eichmannovoj rečenici i tek jedna epizoda koju priča njegov sudrug u zločinu i bijegu Josef Mengele (i to epizoda iz života autorove bake). Ono što roman čini mučnim jest čudovište u obliku običnog čovjeka, čudovište koje se nastoji opravdati, racionalizirati svoje zločine, negirati ih da su se uopće dogodili, a istovremeno i čudovište koje je ljubomorno na druga čudovišta (pa i tog grozomornog “doktora” Mengelea), koja su, kako izvire između redaka, mnogo manje dala za stvar, a na kraju, nakon poraza, puno bolje prošla. Sve te ljudske stvari – ćuške koje odvaljuje najstarijem sinu da ga izvede na pravi put, paranoje od svakog zaustavljenog automobila, ljubomora na druge naciste koji su bolje prošli, pa i neke trenutke nježnosti prema supruzi i djeci – roman čine zastrašujućim. Sve je to tako slično nekom običnom životu, nekog čovjeka koji pored nas prolazi na ulici, kao što se Eichmann sudarao ramenima s brojnim putnicima u autobusima u Buenos Airesu. Iako to autor nigdje eksplicitno ne navodi, ali se proteže u gotovo svakom retku, zastrašujući je i taj neprekinuti antisemitizam, želja za uništenjem čitavog naroda, koja i dalje izvire iz svake Eichmannove riječi. I to hladno, bez emocija, bez mržnje, hladna i beskrvna, birokratska želja da se sve svede na brojku mrtvih.
Iako je riječ o romanu, autor gotovo ni u jednoj rečenici ne odstupa od povijesnih podataka, strogo se držeći onoga što zna, što može pretpostaviti, onoga što je bilo ili je vjerojatno bilo, ne popuštajući ni na trenutak didaktičkome moraliziranju ili pouci. Jednostavno dopušta da priča sama iznese sve strahote, a skrivene između redaka teksta one izgledaju mnogo strašnije nego da ih taksativno navodi. Tek negdje pri kraju, tek negdje u epilogu, pisac dopušta samom sebi da iznese neku svoju ocjenu, ako se to tako može reći, čudovišta. Zastrašujući roman koji se ne može čitati bez grča u želucu.
