Zlatni, a beskorisni

Naklada Ljevak domaćim je čitateljima, u prijevodu Svetlane Grubić Samaržija, ponudila “Moralnu ambiciju” Rutgera Bregmana, nizozemskog povjesničara, novinara i jednog od prepoznatljivijih europskih publicista mlađe generacije. Već sam podnaslov, “Prestanite rasipati svoj talent i počnite mijenjati svijet”, jasno pokazuje da ovdje nije riječ o još jednom priručniku koji će čitatelja pokušati uvjeriti da je dovoljno biti sretan, autentičan i uredno hidratiziran. Bregman želi suprotno: uznemiriti savjest, protresti biografije i pitati što ostaje od života kada se s njega oguli pozlata statusa, plaće i društveno prihvatljive samodopadnosti.

Polazna točka knjige jednostavna je, gotovo neugodno jednostavna: ako prosječna karijera ima oko 80.000 radnih sati, pitanje nije samo što ćemo raditi, nego kome će ti sati služiti. Hoće li biti utrošeni na poslove koji proizvode dojam važnosti, izvješća koja nitko ne čita, možda i pokoju recenziju iste sudbine, kampanje koje prodaju štetne proizvode i korporativne rituale u kojima se talent pretvara u ukras prestiža? Ili će biti stavljeni u službu smanjenja patnje, siromaštva, dječje smrtnosti, klimatske krize i problema koji nisu zavodljivi, ali su stvarni? Bregmanova osnovna teza glasi: uspjeh je moralno pitanje. Ne mjeri se samo time jesmo li ostvarili karijeru, već komu je ona služila. To u društvu opsjednutom statusom zvuči gotovo blasfemično. Jer naš je svijet od osobnog uspjeha napravio malu sekularnu liturgiju: titule, konferencije, LinkedIn objave, fotografije s panela i poslovni jezik u kojem nitko ništa ne kaže, ali svi zvuče kao da upravo spašavaju civilizaciju. Bregman u taj hram ulazi bez mnogo poštovanja i pita: koliko je sve to zapravo korisno?

Već u prologu, pričom o budističkom redovniku Matthieuu Ricardu kojega su mediji prozvali “najsretnijim čovjekom na svijetu”, Bregman precizno postavlja ton knjige. Ne ismijava duhovnost ni potragu za mirom, ali pita se može li se i briga za vlastitu sreću pretvoriti u elegantan oblik bijega. To je njegova omiljena metoda: uzeti pojam koji zvuči plemenito, skinuti mu svečano odijelo i provjeriti nosi li u sebi moralnu težinu ili tek društveno prihvatljivu pozu. Posebno je uvjerljiv Bregmanov model četiriju tipova karijere. Na jednoj su strani neambiciozni i neidealistični poslovi, fini oblici društvene beskorisnosti. Zatim dolaze ambiciozni, ali neidealistični: konzultanti, bankari, korporativni pravnici i svi oni koji su sposobni za pogrešne stvari. Treću skupinu čine idealistični, ali neambiciozni ljudi, oni koji se prečesto zadovolje gestama i moralnom estetikom bez stvarnog učinka. Tek četvrti kvadrant, spoj velike ambicije i stvarnog idealizma, za Bregmana je prostor moralne ambicije. Tu je knjiga najjača, ali i najopasnija. Najjača je zato što precizno pogađa kulturu samozavaravanja u kojoj se pristojan život prečesto zamjenjuje dobrim životom. Najopasnija je zato što ponekad sklizne prema moralnoj ucjeni, kao da se svaki život mora opravdati mjerljivim učinkom. Bregman upozorava na burnout i moralni perfekcionizam, ali njegova retorika ostaje namjerno nemilosrdna. On ne želi biti terapeut čitateljeve savjesti, nego njezin neugodni susjed koji kuca na vrata baš kad smo se udobno smjestili.

Iz teološke perspektive, “Moralna ambicija” otvara plodan prostor za razgovor. Bregman, i sam pastorov sin, ne piše teologiju, ali se neprestano kreće oko njezinih velikih tema: zvanja, odgovornosti, talenta, solidarnosti, brige za siromašne, buduće generacije i svijet koji nije naše vlasništvo. Njegov jezik učinkovitosti katkad zvuči računovodstveno, kao da ni dobrota ne smije postojati bez Excelove tablice. No upravo tu počinje važan razgovor: što se u ljudskom dostojanstvu može mjeriti, a što ostaje neizmjerivo, ali ništa manje važno? “Moralna ambicija” nije filozofski najdublja knjiga o dobru niti to želi biti. Ona je manifest, poziv i provokacija privilegiranom čitatelju. Bregman piše pitko, duhovito, ponekad pojednostavljeno, ali rijetko dosadno. Njezina najveća vrijednost nije u tome što nudi konačan odgovor, nego što vraća ozbiljnost jednom starom pitanju: što ćemo učiniti s ovim jednim životom koji imamo? Bregmanov odgovor glasi: manje dojma, više učinka. Manje karijere kao izloga, više života kao odgovornosti.