Plavuša i zvijeri

Kad bi djevojčica u spavaćici stala na krevet kroz prozor je u noći mogla vidjeti toranj s neonskim svjetlom.

RKO RKO RKO…

Jednoga dana.

Ako budem dovoljno lijepa, otac će doći po mene i odvesti me odavde – to je nekako bilo povezano s bljeskajućim neonskim znakom RKO studija, kilometrima daleko u Hollywoodu, koji je Norma Jean mogla vidjeti s prozora iznad svog kreveta, a ponekad i s krova sirotišta…

Treba biti uredna i lijepo obučena i otac će doći, u ovom ili onom obliku, kao Tatica ili kao Mračni Princ, kakvog je vidjela u kinu Grauman’s Egyptian Theatre na Bulevaru Hollywood. U filmovima uvijek postoji Lijepa Princeza i Mračni Princ. Na kraju uvijek dolazi zagrljaj. Mračni Princ i nju čeka, kao ljubav, kao sudbina. Za djevojčicu u spavaćici svjetionik u noći tajni je signal, znak i obećanje… – ali čega?

Bilo jednom u Americi…

Plavuša, Joyce Carol Oates, Voltro Palabra. Prijevod: Martina Pranić

Tako počinje “Plavuša”, bajka Joyce Carol Oates. Nakon prvih sto stranica romana počinjemo sanjati, zajedno s djevojčicom kojoj svi govore kako ima slatku guzičicu.

Tvornica snova samo je par kilometara dalje od sirotišta. Toranj s odašiljačem šalje znake u noći. Doziva sebi usamljene i izgubljene, one koji ne znaju očeve, kojima su majke u ludnici, bake na groblju, sestre nepoznate, braća neznana. Signal leti nad morima, širi se kroz noć; na tornju elektrane zvijezda čitavu noć prže se zalutale noćne leptirice.

Joyce Carol Oates (1938.) odrastala je zajedno s Marilyn Monroe, blond starletom, filmskom zvijezdom, seks bombom, američkom ikonom, prvom heterom dvadesetog stoljeća. Kad je Oates bila tinejdžerica MM je snimila “Džunglu na asfaltu”, kada je odrasla MM je pred čitavom nacijom predsjedniku pjevala rođendansku pjesmicu… kada je napisala svoju prvu knjigu MM se predozirala barbituratima. Slike Marilyn Monroe miješale su se sa slikama atomskih gljiva, Einsteinovim isplaženim jezikom i kovanim natpisom na ulazu u Auschwitz. I onda je sve završilo. Naglo kao što je i počelo. Dvadeseto stoljeće dobilo je svoju snenu mučenicu, koja je spavala otvorenih očiju, svoju blještavu sveticu; novovjeku Ivanu Orleansku spaljenu na lomači ikonolatrijske slave.

Što je MM predstavljala JCO? “Plavuša”, romansirana biografija Marilyn Monroe, odgovor je na to pitanje. Odgovor na 850 stranica (izvorni rukopis je bio i dvostruko duži). Isprva, planirana je kraća novela o rođenju zvijezde, a roman je trebao završiti riječima ‘Marilyn Monroe’, kako je Norma Jean krštena u Hollywoodu. No novinaru je Oates priznala da je o MM vrlo brzo počela razmišljati kao svom Moby Dicku. Plavušu su oblikovali vjetrovi medija, pop kulture, industrije zabave; s njom su se miješale struje “sporta, religije, kriminala, kazališta, politike”. U razbijenom patrijarhalno-kapitalističkom kalupu dvadesetog stoljeća nalazio se kumir lažne plavuše.

Osamsto plus stranica romana moglo se svesti i na četiristo stranica. Pa onda i tih četiristo na pola, da bi se tekst doveo u savršenu sportsku formu. No za Oates sve je važno u bajci o djevojčici iz sirotišta, svaki višak priča svoju priču, svaki višak je dragocjenost. Izgubljena noćna leptirica traži oca. Traži ljubav. Pronalazi bajku, pronalazi Studio. Vlasništvo je producenta, agenti odlučuju o boji njene kose, mrmljajućem zvuku njenog imena. U intervjuu govori da joj je majka hospitalizirana, oca ne poznaje, ali očekuje da se pojavi “sa svakim satom koji prolazi”. Ljubav zamjenjuje seksom, slavom, novcem, obožavanjem. Život je koktel silovanja i šampanjca, pobačaja i pokušaja samoubojstva, tabloida i tabletomanije. Benzedrin je za energiju. Nembutal za san. Vlasništvo je doktora. Vlasništvo je fotografa, redatelja i ljubavnika. Vlasništvo publike. Filmski slogan kaže, ako su slapovi Niagare jedno od sedam svjetskih čuda, Marilyn je osmo čudo. Njena karijera njeno je ime, njen lik. Ništa drugo ne posjeduje. Ne nosi gaćice, ne nosi grudnjak. Kosu izbjeljuje peroksidom. Ušivaju je u haljine, ljubav vodi s kamerom. Ljubav ju proganja. To najviše od svega. Muškarci govore da joj nikad dosta “poljske kobasice”. Da je popušila cijelom gradu i okolici. U mnoštvu kojima se podaje traži jednog, Taticu. Na FBI-evoj listi ljubavnika su Z, D, S, T. Uz inicijale moćnika tu je još i pedesetak drugih imena. Mitchum, Widmark, Gable, Wayne, Reagan, Grant, Joseph Cotton, Mickey Rooney, Boris Karloff… Groucho, Harpo i Chico Mark (!)… na kraju gnjusne policijske liste je i Lassie, škotski ovčar (!!). Lista Tatica nije puno kraća. Tu su Bivši Sportaš, Dramatičar, Predsjednik.

Dramatičar će pisati o misteriju, i o opscenosti. Sjecište privatne patologije i nezasitnog apetita kapitalističko-potrošačke kulture. Kako da uopće razumijem taj misterij? Tu opscenost… Ali to će doći kasnije, mnogo kasnije. Na početku Dramatičar će se s plavušom, s “blond životom” sudariti na svjetlucavom ledu klizališta. Zajedno će postati “pijani ljubavnici”. Blond Glumica stat će u klizaljkama na prste i usred vrtloga klizača poljubiti visokog Dramatičara u usta. Vjenčat će se brzo, nekoliko mjeseci kasnije. Ona će tražiti da nikada ne piše o njoj. On će se držati tog obećanja; sve dok kao ožalošćeni Dramatičar ne progovori o “misteriju”, i o “opscenosti”.

Brak s Dramatičarem središnji je segment knjige, roman za sebe. Svi romaneskni viškovi i sve digresije “Plavuše” s trećim brakom Blond Glumice sjedaju na svoje mjesto. Kraj se sada približava velikom brzinom. Svijet nije dovoljan, ljubav nije iskupljenje. Čini joj se da je njen muž “tek kolega glumac angažiran da glumi s njom u dugotrajnom prizoru, kolega glumac koji ne zaslužuje više pozornosti od bilo kojeg drugog kolege glumca…” Kući se vraća sa spermom nekog drugog muškarca koja joj se slijeva iz pičke, s dimom cigareta drugog muškarca u kosi. Muškarca s kojim je u braku više ne zove ‘Tatica’; nekih trenutaka uopće se i ne može sjetiti njegovog imena. Pokušava se sjetiti nekog “židovskog” imena, pa se sva zbuni. Za njega ona je sada tek Marilyn, Norme više nema. Čula ga je kako na telefon zabrinuto priča o “Marilyn”. Lukava je i praktična: recepte za lijekove (Deksedrin, Meprobamat, Dexamyl, Sekobarbital…) podijelila je na nekoliko ljekarni.

“Plavuša” završava onako kako i započinje. Smrt se približava kući na adresi Peti prilaz Helena, broj 12305, Brentwood, Kalifornija. Početak je kolovoza 1962. godine. Smrt se probija kroz smogom istrošeni zrak Los Angelesa, “radioaktivni zrak Južne Kalifornije gdje se Smrt i rodila”. MM je posudila novac za kupnju male kuće u španjolskom stilu; sve u svemu, “ništa posebno za Brentwood”. Na pločici iznad ulaznih vrata stoji latinski natpis: Cursum perficio, “završavam svoje putovanje”. To je zadnja postaja vjerske parabole o celuloidnoj svetici, mučenici patrijarhata.

“Plavuša” nije biografija. Ne može se tako čitati. No to ne znači da nije točnija, istinitija, čudnija, poremećenija i merlinskija od mnogih biografija Marilyn Monroe. Joyce Carol Oates pisala je desetljećima crne američke bajke, vježbajući se za priču o Marilyn Monroe. Obilježena nasilnim smrtima u obitelji, ubojstvom djeda s majčine strane i pokušajem ubojstva bake i samoubojstvom pradjeda s očeve strane, dobro je poznavala obiteljske patologije. Život u Detroitu tijekom šezdesetih tome je dodao iskustvo urbanog raspada i društvene dekadencije. Romani o serijskim ubojicama (Where Are You Going, Where Have You Been, 1966.), romani o rasnim i klasnim sukobima (them, 1969.), krimići, horori, gotički horori, zle bajke… još romana o serijskim ubojicama (nedavno prevedeni “Babysitter”, 2022.), okosnica su bibliografije Joyce Carol Oates. “Plavuša” je njeno ishodište.

Djevojčica iz sirotišta trebala je biti lijepa i Tatica će doći; Mračni Princ će doći. Na kraju je došao nekoliko puta: jednom kao hollywoodski producent Z., koji će je silovati u svom avijariju, na bijelom krznenom čupavcu; drugi puta kao Predsjednik, koji će sjediti u mračnoj loži dok će mu pjevati rođendansku pjesmicu. I Tatice će dolaziti. Svaki koji će doći bit će Tatica. Sve dok i Smrt neće doći…

“Plavuša” je velika, mračna priča o izgubljenoj djevojčici i dvadesetom stoljeću. Ono što nazivamo: the great american novel. “Plavuša” je roman koji se trebao srezati na polovinu, četvrtinu… i još bliže istini od toga, roman čiji je idealni oblik vjerojatno u njegovom integralnom i originalnom, dvostrukom obimu.