Povratak u 60-e
Nada Gašić, počasna gošća 32. Sa(n)jam knjige u Istri, u romanu 'Kutijica od školjki' otvara vrata svijeta u kojem su se ljubavi rađale, tajne čuvale...
Nada Gašić (Maribor, 1950.) diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim obranila doktorsku disertaciju na katedri slavistike Karlovog sveučilišta u Pragu. Radila je kao lektorica na katedri slavistike Filološkog fakulteta Državnog sveučilišta u Sankt Peterburgu, bila je glavna redaktorica na prvom izdanju Anićeva “Rječnika hrvatskoga jezika”, suradnica na “Rječniku stranih riječi” i “Enciklopedijskom rječniku” te Anić-Silićevu pravopisu, a 1996. godine prevela je i objavila Hašekova “Dobrog vojnika Švejka”. Autorica je romana “Mirna ulica drvored”, “Voda, paučina”, “Devet života gospođe Adele”, “Četiri plamena, led” te zbirke pripovijedaka “Posljednje što su vidjele”. Kao počasna gošća 32. Sa(n)jam knjige u Istri, Nada Gašić predstavit će svoj novi roman “Kutijica od školjki”, djelo koje iz perspektive djevojčice donosi priču o zabranjenim ljubavima, međuljudskim odnosima i društvenim vrijednostima, ali i atmosferu prošlog vremena i života u Zagrebu i Trogiru.
BestBook: Vaš roman ‘Kutijica od školjki’ vodi čitatelje u Trogir, u ljeto 1961. godine. Što vas je potaknulo da u ovom romanu napustite poznati književni prostor i radnju preselite na jug, i to baš u ljetne mjesece?
Bilo je potrebno samo dobro udahnuti vrući ljetni zrak 2024. da bi se uskovitlalo sjećanje na ljeto 1961. godine; priča je nezaustavljivo potekla. U listopadu 2024., na promociji završnog romana tetralogije o Zagrebu “Četiri plamena, led”, upitala sam svoga urednika Krunu Lokotara i izdavača Ivana Sršena jesu li spremni za roman koji ću samoj sebi pokloniti za 75. rođendan. Bilo je previše publike da bi odbili, ali nisu ni slutili da je ovaj novi roman već odmaknuo prema svom definitivnom obliku i da ću im uoči svoga 75. rođendana predati tekst. Ljetni Trogir 1961., upravo onakav kakvog se sjećam, rastao je i izrastao pod mojim prstima, kale su dobile dužinu i širinu koja im pripada, kuća u jednoj od njih vratila mi je zvuk svojih drvenih skala, toranj trogirske katedrale se izdužio, Foša je poslala vonj, promaknuli su likovi Trogirana i dvije mačke. Mnoga se literarna i filmska djela događaju u ljetnim danima odmora kada popuštaju kočnice obaveza i rutina, a u dječjoj dobi popuštaju i roditeljska ograničenja. Većina nas doživjela je slična ljeta, buđenje ljubavi, strasti i ljubomore, ali ovo ljeto iz romana 1961. bilo je moje ljeto i ja sam ga oživjela za sve koji žele zaviriti ne samo u romanesknu priču o djevojčici u ranom sazrijevanju, već u jedno drugačije doba. Ne, ne bih rekla da sam napustila književni prostor Zagreba. Prisutan je od samoga početka, pa do kraja romana: u njemu se odvija važan dio radnje bez koje ne bi bilo trogirskog vrhunca. Uvodna priča o odlasku krojačici i mamin nezgodan korak na stubištu s posljedicom loma noge zakovitlat će sve što se dogodilo toga ljeta. Ovaj početak omogućio mi je da otvorim ne samo priču o obitelji i susjedstvu djevojčice, već da u slikama i detaljima oživim grad s početka šezdesetih. Zagreb se može obraniti pokazujući s koliko stranica sudjeluje u romanu: u odnosu na Trogir kraći je samo tridesetak stranica i to u romanu koji doseže brojku 375. Trogir odvlači na svoju stranu zato što radnja romana zavarava: njezin emotivni vrhunac događa se u Trogiru i zato je on neodoljiv. Čim se pojavi ljubavni zaplet postajemo nepažljivi čitatelji.

BestBook: U romanu rekonstruirate čitav jedan svijet: od načina odijevanja, prehrambenih navika i putovanja do društvenih odnosa i svakodnevnog govora. Koliko je istraživanja bilo potrebno da biste oživjeli tu 1961. godinu, a koliko ste se oslanjali na vlastito pamćenje?
Dio radnje odvija se u zagrebačkoj obitelji, u dvosobnom stanu oficirske zgrade na Savskoj cesti s likovima čije ponašanje, način govora i rutine pamtim, pa se tu nije imalo što provjeravati. Ali, čim sam se dotaknula onoga što izlazi iz tog intimnog kruga i postaje javni prostor upustila sam se u provjeravanja što i inače činim u svemu što pišem. Provjerila sam nazive postaja na željezničkoj pruzi Zagreb-Rijeka, brodsku liniju od Rijeke do Splita, godine kad je Gradska knjižnica preselila iz Novinarskog doma u palaču Starčević… Ali nije bilo nužno provjeravati kuću do današnje knjižnice u kojoj se odvija ključna scena koja će glavnu junakinju djevojčicu Tamalu odvesti u Trogir, jer se te kuće i onoga što se u njoj dogodilo vrlo jasno sjećam. Nisam provjeravala odjeću o kojoj pišem zato što što je takvu pamtim, ni recepte koje prenosim kroz način govora svojih likova; takvi su kakvi su, jela koja po njima skuham ni danas nisu nejestiva, čak ni Tamalina Torta Božesačuvaj. Svojom jednostavnošću, štednjom na sastojcima na svoj su način dokument vremena. Ovo je roman, pa mnogo toga ipak pripada mašti, fikciji, ali najveći dio romana nije izmaštan već doživljen; stvaran je i građen kroz slike, mirise, zvukove koje vam nijedno istraživanje ne može nadoknaditi. Ako ih niste sami ubilježili u vlastitu memoriju oni naprosto ne postoje.
BestBook: Tamala je gotovo jedanaestogodišnja djevojčica koja svijet odraslih promatra istodobno znatiželjno, maštovito i prilično pronicljivo. Zašto ste za pisanje ovog romana odabrali baš dječju perspektivu?
Nisam imala puno izbora: te, 1961. godine bilo mi je nepunih jedanaest godina i najpoštenije je bilo evocirati cijelo jedno doba kroz perspektivu djevojčice u razvoju, baš kao što je i tadašnje društvo bilo u razvoju. Drugo je pitanje kako je to učinjeno i koliko je uspješno savladan zijev od šest i pol desetljeća. Imam spisateljskog iskustva kako se nositi s likom djeteta, jer sam u romanu “Voda, paučina” uvela lik devetogodišnjeg dječaka koji kroz koprenu kome procjenjuje obitelj i svoj mali svijet. Dječja perspektiva u pisanju naoko je laka i jednostavna, ali s njom nikad dosta opreza, sklona je postavljanju opasnih zamki; dok pišete otvara se spektar ograničenja koja dječji svijet nužno nameće, a najzahtjevnije je to što autor istovremeno mora poštivati svijest djeteta o svemu što ga okružuje. Dječja je duša velika tajna, a duša djevojčice u sazrijevanju tajna je nad tajnama do koje se dopire teško, ili nikako. Kroz izmaglicu snatrenja djevojčice Tamale, rađanja ljubavi i žudnje, njenog neprimjetnog ulaska u svijet odraslih ovaj se roman polako razvija u svjedoka vremena. S ovim likom djevojčice nisam imala problema, dobro ga poznam; sve što ste rekli o Tamali je istina, ali tome bih dodala upornost, tvrdoglavost i drskost. Svijet odraslih otvarao se pred njom prečicama i zabranjenim puteljcima zato što je po karakteru sklonija njima nego utabanim stazama; to što su prečice uglavnom teški usponi, nerijetko prepuni oštrog kamenja o koje se lako spotaknuti i otrovnog žbunja koje je opasno doticati, nikad je nije zaustavilo.
BestBook: Tijekom tog jednog ljeta Tamala čita ‘Junaka našeg doba’, a osobito je intrigira Pečorin. Kako ste se odlučili povezati dječju svakodnevnicu i književni svijet jednog od najpoznatijih romantičarskih književnih likova?
U Tamalinu svakodnevnicu spadalo je i čitanje naslova koji nisu bili primjereni njenoj dobi. Što se Pečorina tiče strogo sam se držala Tamalinih sjećanja: tko bi odolio crvenim koricama biblioteke “Reč i misao” koja je s prvih pedeset knjiga te papirnate edicije ušla u Tamalin stan i njen život? I danas, bez ijednog izgubljenog naslova, ta skromna biblioteka zauzima vidno mjesto u mojoj kućnojknjižnici; “Junak našeg doba” koji skriva Pečorina sav je raskupusan. Priznala sam na promociji “Kutijice od školjki” da sam bila zaljubljena u Pečorina, a bojim se da nisam bila jedina koja mu nije mogla odoljeti. Upravo zato što je romantičarski lik Pečorin je bio idealan da ga se spoji s likom Ive kojeg je Tamala zapamtila sa svoga trogirskog ljetovanja, prvog ljetovanja kad nije bila pod paskom roditelja. Prema obojici gaji emocije i obojicu naziva bitangama. Kad sam se već odvažila na delikatnu priču o djevojčici koja nema posve jasnu svijest o tome što joj se emotivno događa i kakvi se demoni u njoj bude, morala sam prema njoj biti krajnje poštena i pustiti je da kao lik sama odradi svoje. Tamalu sam pustila s autorskog lanca.

BestBook: U romanu se pojavljuju i prepoznatljivi kulturni tragovi jednog vremena, od književnosti do filma. Koliko su popularna kultura i tadašnja čitateljska iskustva utjecali na oblikovanje Tamalinog svijeta?
Da, u Tamalin svijet ulazili su ravnopravno književnost, filmovi koji su donosili sliku raskoši, glazba, od klasične do šlagera čiji se tekstovi nikad ne zaboravljaju. Tamalin je svijet bio raskošan zato što je živjela u doba velikih nadanja, velikih želja i njihovih malih ostvarenja. Velike su želje tad bile i odlasci u kino da se uhvati nešto “u koluru”, da se zaviri u svijet “Velike zemlje” i “Gradića Paytona”, i da se podijeli fascinacija Gregory Peckom. Vrlo oprezno i na taj sam način otvorila uvid u sam početak mitskih šezdesetih. To vrijeme općeg poleta, doba napretka što se danas nerijetko izgovara s podsmijehom, imalo je svojih teških ograničenja, ali i mnogih otvorenih mogućnosti, bar u gradovima. Za Tamalu je možda najvažnija bila mogućnost dodatnog obrazovanja: od baleta, klavira, do vrlo ozbiljnog angažmana u Ansamblu dječje drame Radio Zagreba. Taj će je angažman dovesti do istinite priče o dokumentarno-igranom filmu “Moj stan”, priče koja će se pri kraju knjige posredstvom čuda slijepiti s autoričinim gostovanjem kad je u Kijevu/Kyivu, na radio Ukraina, imala nezaboravan intervju. Nemojmo smetnuti s uma da se “Moj stan” upisao u povijest svjetske kinematografije specijalnom nagradom žirija u Cannesu. Tih ranih šezdesetih, opći aktivizam i aktivitet s odraslih prelijevao se na djecu, a tek probuđeno šarenilo svijeta koje je nezaustavljivo prodiralo preko filmova, glazbe, rijetkih televizora, bilo je Tamali neodoljivo. Zanosila se tajanstvenim naslovimaozbiljnih radio drama kao i tekstovima šlagera i prvim prijenosima festivala zabavne glazbe. Sudjelovala je u kolektivnoj želji da se dođe do prvih televizora, hladnjaka i namještaja na kozjim nogama… A o njenoj stamenoj borbi da sedomogne široke suknje s našivenim velikim džepovima i prvom bikiniju da ne govorimo; jedan i drugi odjevni predmet odigrat će svoju važnu ulogu u ovom romanu. Iz tog vremena ondašnje pop kulture, koja se, dakako, nije tako nazivala, sjećam se svih tekstova šlagera, ali se ne mogu sjetiti nijedne pjesme u kojoj je bilo vulgarnosti i mržnje. Nije im bilo mjesta u društvu koje je iz strašnog rata izašlo prije samo 16 godina. U takvom je društvu Tamala ulazila u svijet sazrijevanja.
BestBook: Jedna od posebnosti romana njegova je leksička raznolikost. Posebnu pozornost posvećujete trogirskom govoru, ali i različitim registrima svojih likova. Kako pristupate književnoj rekonstrukciji govora jednog vremena i prostora?
Jezik kojim pišem uvijek je ista rijeka koja meandrira, a u ovom romanu ona je dobila priliv svježe pritoke preko trogirskog govora. U registru glasova roman bilježi mnogo, a leksik se razlikuje od lika do lika; jezikom im dajem slobodu razmišljanja, samim time doživljaja svijeta. U svim svojim romanima i pričama posvećujem se jeziku zato što je on moj alat kojim oblikujem likove, a preko njihovog govora formiram doba, vrijeme i mjesto događanja radnje. Oštrenje i glancanje ovog sofisticiranog alata nije uvijek lako; ono što želim postići ne mogu ostvariti samo onim što slušam i čujem i što sam kroz školovanje i obrazovanje naučila, već treba donositi odluke oko izbora leksika i načina na kojiću ga unijeti u tekst romana tako da ništa ne strši i ne djeluje neprirodno. U “Kutijici od školjki” važan je “trogirski govor”. Stavljam ovu sintagmu pod navodnike, jer onako kako se nekad govorilo u Trogiru više nitko ne govori. Stoga sam se odlučila sam se samo za leksik koji poznajem i koji je uglavnom razumljiv današnjem čitatelju, a ondašnji govor Trogirana markirala sam promjenom glasova č u c, š u s, ž u z. Koliko god željela prenijeti govor davnog Trogira ovim sam jezičnim zahvatom samo odškrinula prozor u vrijeme, prostor i mjesto gdje se odvija vrhunac priče o Tamali. Prozor sam otvorila, ali škure su propustile tek malo svjetlosti na vrijeme koje je zauvijek nestalo.
BestBook: Je li jezik u romanu za vas predstavljao sredstvo rekonstrukcije prošlosti, ili ste upravo kroz jezik pokušavali rekonstruirati jedan način razmišljanja i doživljavanja svijeta?
U svim mojim romanima jezik je snažno sredstvo kojim obilježavam ne samo mjesto i vrijeme događanja, već likovima pružam otvorenu mogućnost da kroz svoj način govora prenesu vlastiti doživljaj svijeta koji ih okružuje i koji oni ujedno tvore. Na taj način kroz jezik koji se razlikuje u registru glasova rekonstruiram ne samo vrijeme, već i način razmišljanja koji je uvijek rekonstrukcija vremena i doživljaja svijeta.
BestBook: Književnost je svakako oblik kulturnog pamćenja, no koliko je vama tijekom pisanja bio važan upravo taj aspekt književnosti, s obzirom na to da roman prvenstveno opisuje svakodnevicu koja rijetko ulazi u službene povijesne zapise?
Nema pamćenja preko službenih povijesnih spisa. Doduše, oni su nužni, ali se mogu zagubiti, može ih se spaliti, može ih se krivotvoriti, a mogu naprosto biti dosadni toliko da u njih nitko nikada ne zaviri. Ali, važni su kao ogoljeni dokument. Na jednom takvom dokumentu, običnom računu o trošku za mučenje i spaljivanje “viešticah” koje je potpisao gradski poreznik Martin Eberle prije više od tri stoljeća, izgradila sam roman “Četiri plamena, led”. Više je ljudi u dvije godine pročitalo taj strašni dokument preko moga romana nego što je toučinilo kroz tri stoljeća. U svom pisanju, čak i kad pišem o najtežim mogućim zločinima, posvećujem se svakodnevnom životu likova, prostora gdje se kreću, detaljiziram sitne pokrete sve dok ne postanu vodič kroz priču, a u tome nikad nema falsifikata: pokret je pokret. Ovom metodom lažnog umekšavanja radnje prenosim svoje viđenje ne samo lika, već i vremena. “Kutijica od školjki” prepuna je detalja, a ne parola, stoga joj je lakše suprotstaviti se zaraznoj kulturi zaborava i prešućivanja.
BestBook: Završni dijelovi romana poprilično odudaraju od ostatka teksta. Zašto ste se odlučili prekinuti dotadašnji pripovjedni tijek? U kojoj mjeri u tim završnim fragmentima zapravo čitatelj svjedoči ispreplitanju fikcije i stvarnosti?
Taj oštar rez samo je podcrtavanje Tamalinog lika, njenog ljeta, njenog života i borbe da održi svoj karakter do kraja. Roman je tapiserija načinjena na istoj potki tkanja; nijanse vune izvlače se iz stvarnih biografskih elemenata, pažljivo im se dodaje zlatni konac mašte sve dok se fikcija i stvarnost ne spoje u jedinstveno djelo. Snovi u kojima crni pas savjesti vreba Tamalu pročišćena su i očišćena fikcija koja povezuje sve, a završni dio romana goli su fakti odjeveni u priču; prošlost koja ima miris, okus, i boju. Ondje gdje postaje recentna, stvarnost dobiva jedva podnošljivu težinu kapi tinte s naknadno pronađenog Pelikan nalivpera.
BestBook: Koliko vam je važno da književno djelo zadrži pravo na vlastita jezična i stilska pravila, čak i onda kada ona izlaze izvan očekivanih normi?
Bez prava na vlastiti jezični i stilski odabir nema književnosti. Dovoljno sam pismena, dovoljno poštujem norme zato što im se uglavnom nije ni potrebno opirati, ali ondje gdje jezik ostvaruje slobodu, na tankoj liniji „među javom i med snom“, ondje nastaje književnost i tu ne pristajem na kompromis s propisima. Moj jezik to sam ja.

BestBook: Roman pokazuje koliko se značenja mogu promijeniti kad se neki događaj promatra s vremenske distance pa tako ono što je djevojčici nekada bilo zagonetno ili nevažno odrasla pripovjedačica razumije sasvim drukčije. Je li pisanje ovog romana za vas bilo svojevrsno naknadno tumačenje vlastitog jezika?
Tamali sam dopustila da bude i radoznalo dijete i ona koja još uvijek otkriva tajne jezika, a ja, autorica, sebi sam odavno objasnila sve, ili se objasnilo samo po sebi i to ne samo u jeziku.
BestBook: S obzirom na to da roman govori o nekim prošlim vremenima, kako biste to vrijeme usporedili s današnjim? Mislite li da kao društvo idemo u dobrom smjeru ili smo u nekom trenutku skrenuli s puta?
Ne postoje mjerila koja mogu pomoći u usporedbama davnog vremena s današnjim društvom. Dopuštam da griješim, ali čini mi se da smo baš te 1961. učinili onaj odlučujući korak koji će cjelokupno društvo samo koju godinu kasnije dovesti do gotovo nesagledivog cjelokupnog razvoja, razvitka i postignuća u kulturi; iz današnje perspektive neusporedivo s bilo čime. Na mom nezaboravnom gostovanju u Trogiru u Čitateljskom klubu Kantuna kulture, bilo je mnogo emocija i iskrenih suza. Neću zaboraviti riječi čitatelja koji je rekao, parafraziram: “Moje prijateljice, ne plačete vi ni za Tamalom, ni za Višnjom, ni za Ivom. Plačete za onim vrimenom kad je bilo normalno povest tuđe dite na more ako to roditelji nisu mogli, kad je bilo normalno ući kroz vrata koja se nisu zaključavala i normalno učinit kolač bez vaganja. Mira su nam bile šake.” Takvo je bilo doba i takvi su bili ljudski odnosi nad kojima Nad onim što je prošlo ne treba jadikovati, ali ga se ne smije falsificirati ni prešutjeti. I ne treba zdvajati nad putovima kojima kroči, skreće i posrće današnje društvo. Onome koji posrće treba ponuditi ruku pomoćnicu da se posrtanje bar ublaži, čak i onda kad unaprijed znamo da će ruka biti odbijena. Poneko književno djelo može zamijeniti tu ruku. Sebi, bez posrtanja, dopuštam pisati i ispisati svoje viđenje društva i svijeta.