Savršenstvo ludila

Između 1926. i 1928. austrijski filozof Ludwig Wittgenstein u Beču je projektirao i gradio kuću za svoju sestru Margarete Stonborough-Wittgenstein. Wittgenstein se tad, premda tek u tridesetim godinama, bio povukao iz akademskog života, radio je kao učitelj u austrijskim selima, a objavio je i svoje filozofsko djelo (jedino publicirano za života) “Tractatus Logico-Philosophicus”.

Smatrao je da je temeljne probleme filozofije većinom riješio, a u kratkoj je knjižici, napisanoj u formi precizno numeriranih aforizama i tvrdnji (od 1 do 7), zaključio da jezik može smisleno opisivati samo prirodni, empirijski svijet te da se pitanja o Bogu, etici, estetici i smislu života ne mogu izraziti logičkim jezikom. Ona nisu netočna nego su nad-smislena (mistična) i o njima se ne može raspravljati. Tekst je okončao čuvenom rečenicom: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti”.

Wittgenstein je bio strastven, ekscentričan i asket. Rođen je u jednoj od tada najbogatijih obitelji u Europi. Otac Karl bavio se čelikom, obožavao je mladog Ivana Meštrovića, često i detaljno od njega naručivao skulpture, obilato ga je financirao.

Sačuvana je njihova prepiska iz 1908.–1911. Karl je od Meštrovića otkupio mnogo kipova, a Meštrović je izradio i portret Ludwigove majke Leopoldine.

Karlov sin i filozof Ludwig se kasnije se odrekao cjelokupnog nasljedstva i podijelio ga umjetnicima i obitelji. Druga tri brata su se ubila, u različitim okolnostima. Ludwig je ponekad živio i u izoliranim kolibama u Norveškoj ili Irskoj, tražio apsolutnu samoću za razmišljanje. Bio je poznat po nevjerojatnoj mentalnoj energiji, ali i po teškoj naravi. Njegova predavanja na Cambridgeu izgledala su kao mučni procesi rađanja misli u stvarnom vremenu – često bi dugo šutio, držao se za glavu i psovao. Bio je ekstremno samokritičan i zahtjevan, kako prema sebi tako i prema drugima. Kad se danas govori o Wittgensteinu, mnogima će prva asocijacija biti ime još jednog Austrijanca teška karaktera, opsesivnog i nimalo spremnog na kompromise.

Njegovo je ime Thomas Bernhard, a svoju povezanost s filozofom posve je jasno izrazio već naslovom jedne svoje knjige, koju smo ovdje mogli čitati još 1986. Bilo je to djelo “Vitgenštajnov sinovac: jedno prijateljstvo”, objavljeno u Novom Sadu. Tu Bernhard piše o svojem prijateljstvu s Paulom Wittgensteinom, daljnjim nećakom filozofa Ludwiga Wittgensteina. To je vrlo autobiografska, ali i fragmentarna knjiga o prijateljstvu, bolesti, smrti i društvenom licemjerju. Ta je knjiga skoro sublimat svega što je Bernhard činio i o čemu je za života pisao: napad na prijetvorno bečko društvo, kulturne institucije, liječnike, austrijsku buržoaziju, umjetničku taštinu i licemjerje.

Taj Paul Wittgenstein (1907.–1979.), o kojem Bernhard piše, bio je sin Ludwigova bratića, dakle udaljeniji nećak; nije riječ o Paulu Wittgensteinu, slavnom pijanistu koji je bio Ludwigov rođeni brat i koji je u hrvatskoj kulturnoj javnosti čuven po ponudi iz 1930. godine, kad je nastupao u Zagrebu:

Ustupit ću vam Meštrovićeva djela koja je moj otac kupovao ako me Zagrebačka filharmonija ponovno pozove na nastup.

Do toga nije došlo. O Bernhardu se u hrvatskoj kulturnoj javnosti puno govorilo i pisalo osamdesetih, ali ga se nije objavljivalo ni prevodilo. Kad je umro, 12. veljače 1989., u časopisu Oko objavljen je tekst u kojem se citira njegov govor povodom primitka nagrade za književnost (o prijeziru spram nagrada i govorima koje je znao održati i koji su bili neviđeni skandali, nekad okončavani i fizičkim obračunima, piše i u “Vitgenštajnovu sinovcu”):

Ništa ne vrijedi hvaliti, ništa optuživati, ništa osuđivati, a štošta je smiješno, sve je smiješno kada pomislimo na smrt… Država je tvorevina vječito osuđena na neuspjeh, narod je tvorevina vječito osuđena na besramnost i slaboumnost. Život je beznađe… koje završava ludilom. Nemamo se čega sramiti, jer nismo ništa, niti zaslužujemo išta drugo doli kaos.

Ekscese su, osim govora na nagradama, izazivali dramski tekstovi, ali i njegovi zahtjevi pri izvođenju samih drama, pa je prije smrti zabranio izvođenje i prodaju svojih knjiga u Austriji. Desetak je Bernhardovih djela u Hrvatskoj objavila izdavačka kuća Meandar Media Branka Čegeca (pa i hrvatski prijevod “Wittgensteinova nećaka” 2003.), a sad je u nakladi Petrinih knjiga izašao roman “Ispravak” (i on je prije preveden u Srbiji, pod naslovom “Korektura”, a taj termin u jednom kontekstu možda i jasnije ocrtava samo djelo). U romanu “Ispravak” Bernhard se bavi biografijom znanstvenika iz bogate austrijske obitelji, vezanog uz Cambridge, opsjednutog mišljenjem i preciznošću, koji gradi kuću za voljenu sestru.

Biografija demonstrativno podsjeća na Wittgensteinovu. I on je predavao na Cambridgeu, i on je bio opsjednut mišljenjem i preciznošću, i on je gradio kuću za sestru. Bila je važno lice usred svijeta bečke moderne, udana za američkog industrijalca Jeromea Stonborougha. I mnogo prije nego što joj je Ludwig projektirao kuću, Margarete je već živjela u prostorima koje su za nju oblikovali neki od najvažnijih predstavnika bečkog modernizma, portretirao ju je Gustav Klimt (slika se danas nalazi u zbirci Neue Pinakothek u Münchenu, ali njoj se portret nije osobito sviđao: navodno ga je neko vrijeme sklonila na tavan).

U Bernhardovu djelu njegov glavni lik, Roithamer, ne gradi za svoju sestru modernističku kuću, kakvu je Wittgenstein gradio svojoj sestri, već matematički čisti stožac usred šume. Bernhard je o sličnosti svoga glavnog lika i Wittgensteina poručio: “On nije Wittgenstein, ali on jest Wittgenstein”. Knjiga problematizira tipično vitgenštajnovsko pitanje: Može li naša unutarnja zamisao (ili misao) biti savršeno prenesena u vanjski svijet?

Može li taj fiktivni Roithamer iz svojih misli o sestri proizvesti savršeni predmet, kuću koja bi bila potpuni izraz njezina bića? Bernhard u knjizi jasno govori i o mučnom, egzistencijalističkom procesu u našim životima koji na kraju vodi do mračnog zaključka: ako uvijek postoji još jedna pogreška koju treba ukloniti, posljednji bi “ispravak” mogao postati ukidanje ili brisanje onoga što se ispravlja. Tako se kod Bernhardova Roithamera tekst i život sužavaju: neprestane korekture uklanjaju višak, forma postaje sve čišća, mišljenje sve koncentriranije, dok se ne približi jednoj jedinoj točki.

Nestanku, odnosno smrti. Zato stožac nije samo biografska aluzija na Wittgensteinovu kuću — on je prostorni model jednog oblika mišljenja. Ono što je kod Wittgensteina možda bila samo neobično intenzivna arhitektonska epizoda, kod Bernharda, odnosno njegova Roithamera, postaje pitanje života i smrti.

Danas je u Haus Wittgenstein, kući koju je filozof gradio za svoju sestru, Bugarski kulturni institut. Sedamdesetih je kuću, kupljenu od sina Wittgensteinove sestre, novi vlasnik namjeravao srušiti. Odobrenje za rušenje već je bilo potpisano, ali je grupa arhitekata i intelektualaca pokrenula akciju i spasila to djelo, pa je sad zaštićena kao kulturni spomenik.

Bernhard Leitner, arhitekt koji je pokrenuo akciju za spas kuće, o kući je napisao više radova, a u svima je uspoređuje s Wittgensteinovom filozofijom i zaključuje kako je kuća nastala kao rezultat neumoljivih, beskompromisnih korekcija, sve dok svaki odnos, svaki detalj i svaki pokret u njoj, pa čak i pokret kvake na vratima, nisu ostali (ili opstali) kao jedini nužni. Kuća se nalazi na adresi Parkgasse 18, Beč.