Sin za strijeljanje
U romanu 'Reci to nekome' Lamrabet istražuje očinsko poricanje, nepripadajuće identitete i sudbinu mladića kojemu je povijest namijenila streljački vod
Osuđen zbog napada na svog oca, Francuza, mladi Marokanac Amazigh pristaje umjesto zatvora otići u Prvi svjetski rat, na prvu crtu klaonice u Francusku. Ali i tamo nema mnogo sreće, točnije, odabire da je nema, te zbog beznačajnog zločina, sumnje u namjere časnika i općenito Francuza, završava pred vojnim sudom osuđen na smrt. Tu bi negdje trebao biti kraj priče, ali je ustvari to njezin početak. Jer njegov otac uspijeva se izboriti da ga posljednji put posjeti, kad već ne može dokazati da je on njegov sin, što je uostalom godinama skrivao, odnosno pokušavao zaboraviti, te samim time Francuz te kao takav možda zaslužuje poštenije suđenje i možda drugi ishod od onoga pred streljačkim vodom. Jedina milost, ako je to stvarno milost, jest da dobiva mogućnost posjetiti sina u zatvoru i dobiti njegov dnevnik.
Naizgled konfuzna priča koju s jedne strane priča otac – ono što se dogodilo i kako je do toga došlo, i s druge strane sin, kroz svoj dnevnik, u kojemu priča skrivenu povijest onoga što se dogodilo, ali kao da se i nije dogodilo, jer je bilo daleko od zapadnjačkih očiju, tamo negdje u nekoj nepoznatoj civilizaciji čiji su podanici ovdje samo da služe ili da umru. Nepravedno bi bilo reći da Rachida Lamrabet piše neku postkolonijalnu optužnicu, punu bijesa i gnjeva radi zemlje i krvi koju su im tamo neki Francuzi (ili neki drugi bijeli kolonizatori) uzeli. Daleko od toga da u romanu ta optužnica ne lebdi negdje u zraku – pa zaboga sam otac je uzeo majku, doduše ljubav je bila u pitanju, i ostavio je da se sama nosi s posljedicama te ljubavi i svim patnjama pripadanja i nepripadanja. Nije baš neka duboko skrivena metafora. Ali daleko od toga da je riječ o didaktičkom pamfletu koji nabraja sve grijehe bijelog čovjeka u dalekim kolonijama. Dapače, uopće ih i ne nabraja, nego pokušava ispričati prešućenu priču o svemu onome što je izostavljeno iz povijesti koju je, uostalom, uglavnom i pisao taj bijeli čovjek. Jeftino bi bilo reći da je to priča o podvojenom identitetu, o ljudima koji i jednima i drugima kojima pripadaju (ili žele pripadati) odbijaju priznati da su njihovi. Iako to jest priča upravo o takvim identitetima, nepripadajućim, lutajućim i zaboravljenim. Ali ne kao gorka optužnica niti kao jadikovka nad tužnom sudbinom, nego priča o prešućenim pričama. Jer što su ustvari naši identiteti – samo priče koje je netko čuo i zapamtio. Ako ih ne možemo sami ispričati, možda će to učiniti netko umjesto nas. Iako roman počinje pričom oca, koji je zaboravio i odbija se prisjetiti da je otac, sama priča ne teče linearno. Počinje sad, odlazi naprijed, da bi se zatim vratila na početak…
Ali svaki od pripovjedača – otac, pa zatim sin – pripovijedaju pravocrtno, gotovo bi se moglo reći staromodno, ali na onaj lijep i moderan način kako staromodni tekstovi zvuče kad ih pišu oni koji odbijaju lažnu modernost. Roman odbija biti i priča o prešućenim vojnicima iz kolonija koji su svoje kosti ostavili u Francuskoj, iako je to jedna velika, nikad ispričana priča. Točnije, odbija biti samo to. A taj dio nama bi trebao biti najrazumljiviji – nisu li priče naših pradjedova, jednako tako poslanih u klaonicu s tek nešto malo boljim statusom od kolonijalnih vojnika, pomalo slične.
