Svemir nad Carcosom

Robert W. Chambers (1865. – 1933.) dao je publici ono što najviše voli, sretan kraj. Njujorčanin, slavan i infiltriran u visoko društvo, objavio je 88 knjiga, mahom bestselera, te je u arhivima i novinskim zapisima kao i svaka moda prolazan. Posljedično gotovo posve zaboravljen. Saznajemo iz obavijesti o ženidbi da je s 32 godine, na iznenađenje prijatelja, oženio Elsu W. Moler. Henry James će njegovu ‘’Lorraine, A Romance’’ 1898. okarakterizirati bezveznom operetom. A recepciji u šumi povijesnih ljubića jedino neće umaći heterogena zbirka kratkih priča ‘’Kralj u žutom’’ (1895.), koja će nastajati prema ustaljenoj tradiciji posuđivanja motiva te će mu omogućiti relativno lagodan život. Stvaranje u pozlaćenom dobu gdje se sudaraju stari i novi svijet, a napredak postaje nova omiljena riječ, omogućuje mu ljetnu rezidenciju u Broadalbinu, skupljanje slika, knjiga i antikviteta. Za razliku od malene sljedbe koju je imao njegov vjerni čitatelj i nasljednik H. P. Lovecraft, pisanje o ljubavi i svim mogućim bračnim zaprekama otvorilo mu je širok put do čitatelja, koji je nakon dosta vremena odjeknuo u popularnoj kulturi, odnosno u seriji “True Detective”.

Američka kultura 1890-ih, kad Chambers počinje pisati, sažima se u jednostavnoj frazi – gledaj svoja posla. Komercijalizacija života odražava se na umjetnost pa dekorativnost postaje njezinom primarnom zadaćom. U književnosti se maše viktorijanskim idealima. Popularnost Richarda Hardinga Davisa i njegovih džentlmena fino podcrtava prevladavajuću filozofiju da su ljudi i društvo dobri, oni koji prirodno streme savršenstvu. Uspjeh nerijetko ovisi o samokontroli, potiskivanju seksualnih poriva. Gotička književnost izaziva prevladavajuću ideologiju te u djelima novinara i pisca Ambrosea Biercea izražava skepticizam naspram blistave američke budućnost. Chambers nakon prve knjige ‘’In the Quarter’’ (1894.), koja prati život dekadentnih umjetnika u Parizu, s ‘’Kraljem u žutom’’ preuzima Bierceove motive i imena te stvara nadnaravni, fantastični svijet u deset žanrovski različitih priča ne bi li pružio svojevrsnu kritiku propagiranog napretka 19. stoljeća. Red je tek na površini, dok su ispod potiskivanja, horori i žuđena carstva. Prve četiri priče (‘’Popravljač ugleda’’, ‘’Maska’’, ‘’Na zmajevu dvoru’’ i ‘’Žuti znak’’) povezuju antagonisti u različitim kontekstima, estetika prekoračenja, prodori nadnaravnog u svakodnevicu i knjiga koja će na svakog pojedinca koji je dohvati imati poguban učinak. Saznajemo fragmentarno kako je ‘’Kralj u žutom’’ drama u dva čina s minimalno tri lica koja se odvija u imaginarnoj Carcosi. Svaki susret s mekanim kožnim uvezom košta: “Iako je općeprihvaćeno da je ‘Kralj u žutom’ visokoga umjetničkog dometa, osjeća se da ljudska priroda ne može izdržati pritisak koji ta knjiga nosi u sebi niti itko može iznaći išta dobro u riječima iza kojih je stajala sama bit čistog otrova. Upravo banalnost i nedužnost prvog čina dodatno pridonosi žestini udara koji čitatelj osjeti u kasnijem dijelu”. “Kralj u žutom” pokazuje Cassildi i Camilli pravo lice i prestravljuje ih. On je neimenovano zlo nakon kojeg sve poludi, uvene ili nestane. Simbolika žute boje nimalo nije slučajna. Ona je propast, infekcija, bolest, žutica i upravo se tako i knjiga širi da sve ono uobičajeno izobličuje. Ujedno je i referenca na dekadentni časopis ‘Yellow’ te priprema za sve osim normalnosti. Eksplicitan uzrok ludila gdje ‘’Na zmajevu dvoru’’ ni crkva neće pružiti žuđeno utočište.

’’Popravljač ugleda’’ kao jedna od uspjelijih priča u zbirci odvodi nas u distopijsku američku budućnost koja cijeni red: ‘’Samoočuvanje je najvažnije (…) Iduće zima počela je agitacija za ukidanje člana zakona koji je zabranjivao samoubojstvo, što se konačno i dogodilo u travnju 1920. godine, kad je otvorena i prva vladina Komora smrti na Washingtonovu trgu”.’ Nepouzdani pripovjedač Calvados de Castaigne nakon pada s konja gubi svoje prethodne interese te boravi uglavnom kod groteskno ružnoga gospodina Wildea za kojeg nismo sigurni je li lud ili je zbilja vješti manipulator koji u militariziranom, autoritarnom okruženju zarađuje na vraćanju ugleda u društvu. Protagonistove paranoje, njegova želja da uspostavi vlastito carstvo te se riješi svakoga tko mu stane na put mogu funkcionirati i kao satira nametnute optimistične utopije, gdje u američkoj stvarnosti Chicago postaje bijeli, izložbeni grad, dok 160.000 njegovih stanovnika živi u slamovima.

Koliko su u tim prvim pričama likovi poput slikara Borisa Yvaina i Jacka Scotta indiferentni prema životu, skloni eksperimentiranju, željni lakih izlaza i zafrkancije koja nerijetko završava u grotesci, toliko u drugom dijelu likovi poprimaju stereotipne džentlmenske manire u rangu spomenuta Davisa. Potiskivanje, jezu, dvorove i tavane, vodene i zle oči zamjenjuju sitne ljubavne crtice, banalni i kićeni opisi, bivše ljubavi i bespomoćnost ratne egzistencije. Žanrovski otklon od horora ne znači nužno i tematski jer se i dalje podjednako propituje tzv. napredak, ali i sukob između životne inercije te rizika. Portretira se nezdravo društvo s bolesnom prošlosti, neusklađenom sadašnjosti i ne baš perspektivnom budućnosti. Žene su nevine s rukama u rukavicama, rumenih obraza, drukčije kad su zakonite, da bi kasnije postale one za koje bi trebalo riskirati, no protagonist se jednostavno ne usudi.

Atmosfera se stalno prebacuje između Amerike i Francuske, New Yorka i Pariza, rata i poraća, granica koje se moraju ili ne smiju prijeći, mladosti koja je opterećena silnim pravilima. Jezi je vječni kontrapunkt romantika. Razrješenja nema. Možda je najzanimljiviji obračun s klišejima u ‘’Gospojici D’Ys’’, koja nas na tragu klasične fantastičarske tradicije uvjerava da ljubav ipak ne pobjeđuje sve. Prošlost je vezana uz sadašnjost, vječna je ljubav osuđena na nemogućnost. Iščitavajući ‘’Kralja u žutom’’ u prijevodu Saše Dracha stječe se dojam neobične i nepovezane zbirke, duboko ukopane u prošlost, a opet relativno nezanemariva odjeka. Tko traži okultnu Carcosu i manijakalnog masterminda iz ‘’True Detectivea’’ mogao bi se gadno razočarati. Jeza “Kralja u žutom” i stalno prekoračenje svih osjetila svojedobno su najviše bili opipljivi u izvedbenom teroru i buci ‘’Prirodnog ludila, umjetne gluposti’’ Tricycle Traume u Močvari. Uprli su u stupove civilizacije s Chambersom i Lovecraftom bez neke zadrške jer nijedan od njih ne može objasniti mogućnost nadrealnog horora. Kao da nam sve te začudne pukotine šapću – život počinje kad prekršiš sva pravila.