Svoj je svijet sačuvala u okusima

Lidia Bastianich čuvena je američka televizijska kuharica, njujorška chefica i ugostiteljica, oblikovateljica i vlasnica nekih među najčuvenijim restoranima epohe u tom gradu svih gradova. Rodom Puljanka, Puležanka, koja se, zajedno s obitelji, majkom, ocem, bratom, otisnula u egzodus nakon što je u socijalističkoj Jugoslaviji provela formativne godine svog života. Jedna od 230.000 Talijana i inih Istrana i Dalmatinaca (broj prema demografu Vladimiru Žerjaviću), ili čak 300.000 njih (broj koji se spominjao u Vijeću Europe), većinom optanata (onih koji su na ponuđenu mogućnost izbora birali talijansko državljanstvo, u zamjenu za istarski ili dalmatinski zavičaj), ili esula, o čijem je “slučaju” s obje strane Jadrana napisana i objavljena čitava biblioteka knjiga, ispunjena uzajamnim optuživanjima povijesno suprotstavljenih država, te jadom, jalom i nevoljom iz osobnih svjedočanstava ljudi koji su bili čupani iz vlastitog svijeta. Svijet iz kojeg je Lidia Bastianich potekla porodio je barem dva velika pisca: Fulvia Tomizzu i Enza Bettizu, prevođena i čitana u oba jezika i s obje strane zajedničke nesreće, ali njihova djela sama po sebi neće biti dovoljna za stvaranje svijesti o onom što se zapravo dogodilo. Pripovijest o talijanskom egzodusu iz Istre i Dalmacije do danas ima dvije verzije. Istinita bi, međutim, mogla biti samo verzija koja bi bila – zajednička. Nje nema i neće je vjerojatno ni biti upravo zato što takva verzija i može biti uspostavljena samo preko lijepe književnosti i dobrih pisaca.

Prvi njujorški restoran Lidije Bastianich bila je Buonavia. Još jedan talijanski restoran u gradu s mnogo restorana italo-američke kuhinje. To je prvo što je Lidia Bastianich primijetila: “talijanska jela u Americi pripremaju se puno drugačije nego što su ih kuhale moje baka, mama i tetka”. Nije ona bila školovana kuharica, u ugostiteljstvu i u kuhinji gotovo da se i slučajno zatekla, tako što se udala za čovjeka koji se bavio tim poslom. Imala je dara za kuhanje, samo što bi taj dar vjerojatno ostao neostvaren – možda bi kuhala samo za svoju obitelj – da nije bilo vanjskih, povijesnih i političkih motiva, da nije bilo egzodusa i gubitka zavičaja. Tako je i kod pisaca: da nije bilo nesreće, mnogi ne bi propisali. A oni koji bi svejedno postali pisci, pisali bi nešto posve drugo, na neki totalno različit način. Egzilantska, dakle, nije samo tema. Egzilantski je i stil.

U svom kutku Buonavijine kuhinje svaki dan sam kuhala jedno jelo iz moga sjećanja. Nisam bila sigurna kako će ta jela biti prihvaćena i uglavnom nisu bila na jelovniku, nego smo ih davali gostima da kušaju, uz ono što su naručili. Obilazila sam stolove i zaneseno pričala o jelu i njegovom porijeklu. (…) Pripremali smo i cozze alla Triestina, dagnje u šugu (umaku) od krušnih mrvica i bijelog vina koji je drugačiji od uobičajenog načina spravljanja dagnji u crvenom umaku marinara, kako su se posluživale u većini američkih talijanskih restorana. Nisu svi pokušaji bili uspješni, prema nekim jelima ljudi su bili sumnjičavi. Na primjer prema jetrici alla Veneziana, klasiku koji se radi od tanko rezane teleće jetre podušene s istom količinom luka narezanog na listiće uz dodatak lovorovog lista, malo octa i puno mljevenog crnog papra. Poslužuje se uz vruću palentu i za nas je prava poslastica.

Tako autorica opisuje svoj ulazak u njujoršku talijansku kuhinju, što će njezina čitateljska publika uglavnom doživjeti kao pripovijest o profesionalnom uspjehu i samoostvarenju. Doista, uvod je to u “Moj američki san”, koji se, upravo takav, provlači kroz cijelu priču, od trenutka kada je Lidijinoj obitelji omogućeno useljenje u Ameriku. Ali s druge strane, one koja nas zanima, što iz naših sasvim privatnih i intimnih razloga, a što zbog dalmatinskog i istarskog svijeta naših nestalih Talijana, riječ je o posvjedočenju vlastitog identiteta. Pa kao što pisac, recimo Isaac Bashevis Singer, u to isto vrijeme, u istom tom New Yorku, ispisuje svoj svijet da bi sačuvao sebe od pustošeće praznine egzila, tako Lidia Bastianich svakoga dana u kutku Buonavijine kuhinje kuha po jedno jelo iz svoga sjećanja, i u tome, kao ni Singer, nije osobito ambiciozna, ničemu se ne nada, ništa od publike ne očekuje, niti jelo stavlja na redoviti jelovnik. Ono što radi jedna kuharica jednako je važno – ako ne i važnije – u artikulaciji emigrantske pozicije, kao i ono što radi pisac. Pritom, zanimljivo je što sve to uopće nije tema Lidije Bastianich.

Njena tema je u samom naslovu: Moj američki san! U vrijeme kada piše ovu knjigu jedna je od najostvarenijih osoba poteklih iz tog optantskog i emigrantskog dalmatinskog i istarskog svijeta. Uvažena, poznata, materijalno situirana, ona piše priču koju će ostaviti u nasljedstvo svojim potomcima, u kojoj im pripovijeda kako su postali Amerikanci, te im prenosi jedno nevjerojatno i nečuveno životno iskustvo, avanturu koja je samo čudom mogla završiti ovako, uspjehom, srećom i slavom. Ne spominje se to u priči, ali tisuće i desetine tisuća talijanskih žena iz Istre i Dalmacije prošle su njezin put, i propale. Ona je, međutim, uspjela. To je bit njezine priče, i Lidijin razlog da ona bude ispričana.

Potekla je iz dobrostojeće pulske građanske obitelji. U predgrađu, tada još uvijek na selu, imala je baku, koja će tu i ostati, i koja je na nju imala golemi životni utjecaj. Ta baka, ustvari, bila je njezin identitet. Nisu otišli kad i većina istarskih Talijana i gotovo svi stanovnici Pule. Pokušavali su se prilagoditi, majka je radila u školi, sa strane su vjerojatno djelovali kao dobro integrirana obitelj. Propustili su vrijeme otvorenih i poroznih međudržavnih granica, pa su morali bježati onako kako se obično i bježalo iz istočne Europe. Potom su predugo boravili u izbjegličkom centru u Trstu, koji se nalazio u onim hangarima koji dijelom i danas postoje, pokraj željezničkog kolodvora, i koji imaju mitsko mjesto u kolektivnom iskustvu istarskih Talijana, jer je kroz njih prošao skoro cijeli njihov narod. Tu su, u poluzatvorskim uvjetima, jasno odijeljeni od svojih tobožnjih sunarodnika, onih među kojima su bijegom iz Jugoslavije poželjeli živjeti, primili neke vrlo bitne pouke o svom identitetu. Biti ezul, biti istarski ili dalmatinski Talijan, nikako nije isto što i biti Talijan iz Italije. Razlika je, ona formalna, u osobnim dokumentima, ali stvarna je razlika u sudbini, u jednoj povučenoj granici među državama, u prethodno stečenom životnom iskustvu, u zavičajima koji jesu bili talijanski, ali nisu bili Italija, jer su tamo, u tim istarskim i dalmatinskim zavičajima, postojali i neki drugi ljudi. Ali najbitnija je razlika, koje će se uobličavati u tim tršćanskih hangarima, u mržnji. Oni su se, kao izbjeglice, zatekli krivim Talijanima iz Italije. Njima su, izbjeglicama, krivi bili komunisti, partizani, Tito, njihovi dojučerašnji slavenski susjedi. A njihova sudbina, po kojoj su se fatalno razlikovali od svojih upravo stečenih sunarodnika, postat će pogonsko gorivo novoga talijanskog nacionalizma. Tako će biti sljedećih osamdesetak godina. Priča o prognanom narodu najvažniji je povijesni događaj između naroda i zemalja na dvjema stranama Jadrana, koji ih, uz različite jezike i dijelom prožimajuće, ali različite kulture, u bitnom smislu i čini međusobno tuđima.

Lidia Bastianich o svemu tome piše, ali rubno, u onoj mjeri u kojoj povijesne okolnosti i velika historija određuju živote nje i njezinih bližnjih. Njezina ambicija je, naime, mnogo običnija i ljudskija. Ona se, ta ambicija, ne uzdiže ni toliko visoko da ispisuje memoare slavne i uspješne žene u Americi. Mnogo manje i razumljivije od toga: ona pred kraj radnoga vijeka piše knjigu za svoju djecu i unuke. Ništa više od toga. Ali upravo u takvoj knjizi, unutar takvog pripovjednog registra, na najautentičniji način odražava se sve stradanje njezina intimnog svijeta, ali unutar tog se registra, bolje nego i u jednoj drugog vrsti teksta, historiografskog, sociološkog ili književnog, najjasnije zrcali i stradanje cijelog naroda. “Moj američki san”, knjiga podnaslova “Život ljubavi, obitelji i hrane”, najvažnije je, jer je najcjelovitije, svjedočanstvo o poslijeratnom stradanju talijanskoga svijeta iz Istre i Dalmacije, prevedeno na hrvatski jezik.

Lidiji Bastianich bit će zamjereno da nije precizna u određivanju i opisivanju političkih događaja u vremenu o kojem piše. Prigovorit će joj i da simplificirano predstavlja identitete slavenskih susjeda, da o poslijeratnoj socijalističkog vlasti piše u skladu sa stereotipom, a ne prema onom što se stvarno zbivalo, te da povremeno brka različite historijske etape ili događaje koji su bili od utjecaja na svakodnevicu. Reći će joj, kao što govore praktično svim talijanskim autorima iste teme, da s manje interesa i razumijevanja piše o drugog strani. Ali suštinski gledajući, nijedan od tih prigovora neće biti tačan, niti će odgovarati istinskom stanju stvari u ovoj ispovijesti. Takvi prigovori u pravilu tiču se onog tko prigovara, uz potrebu da pronalaženjem mana u tekstu sa sebe skine odgovornost nekoga s druge strane. Jer mi smo, dok čitamo ispovijesti progonjenih, uvijek iz roda progonitelja.

Ona o hrani, o biljkama, životinjama i začinima, piše s ljubavlju i razumijevanjem. Dok govori o zavičaju, ona ustvari govori o hrani, o okusima i mirisima. O ljudima, pak, osim o svojim bližnjima, Lidia Bastianich piše s onom vrstom distanciranosti i opreza koju bismo skoro pripisali mentalitetima njezina istarskog zavičaja. Ali na više mjesta u knjizi ponavlja jedan isti, za ovog čitatelja bolan i vrlo ganutljiv motiv. Piše o tome kako je izgubila prijateljice iz djetinjstva, i kako se činom njezina odlaska između njih dogodilo nešto nepopravljivo. Nakon što prođu desetljeća, kada se ponovo budu srele, one će površno odigrati ceremonijale susretanja, i onda bježati jedne od drugih. To je vjerojatno mjesto najteže povrijeđenosti autoričine, zbog koje je, čitatelj možda sad griješi dušu, sklona optužiti bivše prijateljice za izdaju. S koječim se izbjeglica u životu morala pomiriti, sve stvarajući nove svjetove koji će u sebi obuhvatiti ruševine onog čega više nema, ali teško se miriti sa skršenim prijateljstvima. Premda je stvar jednostavna: iz razlike u životima i u životnim iskustvima rađaju se i razlike u naravima. Ono što nismo proživjeli, ili ono što je proživio netko tko nam je prethodno bio prijatelj, oblik je izdaje. Izdaja bila je ostati u Istri i u Jugoslaviji, ali je izdaja bila i emigrirati u Italiju, pa u Ameriku. Osjećamo se izdanim zbog onog što nismo učinili, a učinio je netko tko nam je prethodno bio blizak.

Lidia Bastianich piše o tome kako je postala Amerikanka. Uostalom, o tome govori i posveta u knjizi, koja u cijelosti glasi ovako:

Mojim voljenim unucima, Oliviji, Lorenzu, Milesu, Ethanu i Juliji. Ovo je priča o vašim pradjedovima i njihovoj djeci. Vi ste utjelovljenje nade i snova mojih roditelja (majke i oca) o novom početku. Darujem vam svoju bezuvjetnu ljubav i blagoslov. Idite naprijed, cvjetajte i pomognite da ova velika zemlja postane još veća. Započeli smo naš život ovdje kao talijanski doseljenici, a danas smo svi ponosni što smo Amerikanci.

Nešto u tim riječima je nama ovdašnjima teško razumljivo: kako se od doseljenika (izbjeglice) postaje Amerikanac (netko drugi)? Tu je, međutim, odgovor na pitanje kako to velika zemlja postaje još veća. Tako što izbjeglica stekne pravo da postane netko drugi. Time se, stekli smo to gorko iskustvo, velike zemlje razlikuju od malih.

S neobičnom pažnjom i pameću, s mudrošću velikog pisca (velike kuharice?) Lidia Bastianich piše o svojim roditeljima i načinima njihovog adaptiranja na novu sredinu. Piše o ocu koji se nikad nije uspio prilagoditi ni sroditi s Amerikom. Izgubio je ono što je bio, a nije postao nešto drugo. Vrijedi citirati poveći ulomak o tome:

Otac je u Istru otputovao još jednom, sam. Godinama je sanjao kako će mirovinu provesti u rodnom gradu, sa starim prijateljima i proživjeti svoje kasne godine na zemlji koju je volio. Vratio se potpuno poražen i polako je počeo shvaćati kako razmišljanje o povratku nema nikakvog smisla. Kuće i pejzaži u Puli uglavnom su bili onakvi kakve ih je pamtio, no sve drugo se promijenilo. Država je oduzela dio njegovog obiteljskog posjeda u Busoleru. Kuća u Puli je ostala u obitelji, ali je jako propala. Planirao ju je urediti da se on i majka u nju vrate kad odu u mirovinu. Erminija nije sanjala o povratku u Pulu, ali nije imala ništa protiv da se otac vrati i uredi kuću.

Taj put u Puli je tražio svoje prijatelje po barovima i tavernama u kojima su se družili. Našao je tek nekolicinu od onih kojih se sjećao, a njih nije zanimalo obnoviti naglo prekinuto prijateljstvo. U Puli jedva da je s nekim uopće mogao razgovarati, jer je govorio samo talijanski i naš istarski dijalekt – službeni hrvatski nije znao. Doista mu je bilo teško, osjećao se kao riba na suhom. Susjedi mu nisu zaželjeli dobrodošlicu, a jedno je jutro pred vratima pronašao usmrđenu riblju glavu. U ta dva mjeseca koliko je bio u Puli ništa se nije promijenilo. Vratio se u Ameriku duboko potišten.

– Osjećao sam se kao stranac. Tamo više nema mojih prijatelja. Svi su otišli, pobjegli – rekao nam je po povratku.

Otišao je tako daleko da je rekao majci kako ne želi biti pokopan u obiteljskoj grobnici u Puli, nego neka ga jednostavno baci u more.

Naš odlazak iz Pule ozbiljno je narušio odnose s mnogim ljudima izvan kruga naše obitelji. I nije me iznenadilo očevo iskustvo jer sam doživjela isto s mojim prijateljima iz djetinjstva. Bilo je vrijeme da idemo dalje. I budemo sretni što s tih mjesta imamo drage uspomene.

U knjigama koje čitamo, u pripovijestima drugih ljudi i u prozi, o izmišljenim i neizmišljenim svjetovima, neusporedivo nas najsnažnije potrese ono što prepoznajemo kao vlastito, pritom još i neizgovoreno iskustvo. Ono o čemu piše Lidia Bastianich kada piše o gubitku svoga istarskog i pulskog svijeta, i o konačnom stradanju svoga obezdomovljenog oca, moje je iskustvo, koje se, međutim, do u najsitnije detalje poklapa i slaže s iskustvom ove žene.

Knjigu “Moj američki san” objavio je riječki Ex Libris (u prijevodu s engleskog Ive Mlakar). Premda mi Željko Međimorec redovito šalje izdanja Ex Librisa, ovu mi knjigu nije poslao, a kako je knjižari smještaju po onim policama koje rijetko obilazim – kuharice, priručnici itd. – za “Moj američki san” dugo nisam ni znao. Sve dok se proljetos nisam s Nenadom Popovićem našao na kavi, u Puli, kod Milana, kada je Popović rekao da je to važna, velika knjiga. Njegove pohvale vrijede, naročito kada je riječ o životnim ispovijestima velikih autsajdera, te sam knjigu našao čim sam se vratio u Zagreb, i odmah je pročitao.

Lidia Bastianich sada, kad je u mirovini, dvaput godišnje dolazi u Istru. Druži se sa sestričnom Sonjom. Ovako glase posljednje rečenice u knjizi:

Na kupanje uvijek idemo rano ujutro. Najteže je odlučiti gdje, jer je oko Pule puno plaža. Meni su najdraže Verudela, Stoja i Kamenjak, a i Sonja ima svoje favorite. U povratku stanemo na mercatu u Puli, gdje sam prodavala povrće s bakom. U kafiću Milan na trgu pored tržnice popijemo espresso i onda se vraćamo kući da napravimo ručak. Sonja je velika umjetnica, slika okolne pejzaže u divnim bojama. Posebno volim njene slike polja zlatnog žita prošarane točkama crvenih makova, mojim najdražim cvijećem. To su polja po kojima sam nekada trčala. Često pričamo o tome kako će jednog dana živjeti naše dvorište. Za sada ga nas dvije držimo živim. Hoće li poslije nas netko nastaviti?