Tko je ugasio razum?

“U svojim knjigama običavam pisati o ludilu”, kaže Benjamín Labatut u svom eseju “Kamen ludosti”, koji su objavili Vuković & Runjić, a u prijevodu Dinka Telećana, “i možda se zbog toga, svaki put kad nešto objavim, čudni muškarci i žene pojavljuju u mom životu poput komaraca nakon kiše.”

Čekali smo da piscu po imenu Benjamín Labatut kasno noću zazvoni telefon, da mu, nakon što završi pisanje te sa psićem izađe u šetnju, u kišnoj noći pristupi nepoznat muškarac. Baš ništa knjigama “Kada više ne razumijemo svijet” i “Manijak” nije falilo. Osim možda samog autora, tog crnomanjastog čileanskog muškarca u crnoj majici, tetoviranih podlaktica i nadlaktica, koji nas oštrim pogledom promatra s korica svojih knjiga. Čekali smo da Benjamínu Labatutu zazvoni telefon, da dobije e-mail, i tako se pojavi u svojoj knjizi. I evo nam sad tog pisca.

Labatut piše kako ga je nekoliko ljudi kontaktiralo nakon što se knjiga “Kada više ne razumijemo svijet” pojavila u knjižarama. Jedan “vrlo zanesen tip” pisao mu je da ga pita je li upoznat s “dematerijalizacijom”, praksom koju su Maje koristile da uteknu iz vremena, a koju je ponovno otkrio Meksikanac “koji je jednoga dana ušao u svoj laboratorij i nestao bez traga”. Neki John iz Vermonta javio se da ga informira o načinu na koji “elipse otkrivaju informaciju koja dopušta univerzumima da evoluiraju iz jedne točke”, a stanoviti čileanski liječnik njemačkog prezimena pozvao ga je na kavu, željan razgovora “s običnom i svakidašnjom osobom”. No priča o piscu Benjamínu Labatutu ovdje tek počinje.

Ugaono kamenje eseja “Kamen ludosti” dva su govora. U jesen 1930. David Hilbert, “vrhovni svećenik matematike 20. stoljeća”, drži u Königsbergu predavanje pred Društvom njemačkih znanstvenika i liječnika, tvrdeći da za znanost nema nerješivih problema niti ontoloških ograničenja spoznaje. Svoju propovijed Hilbert zaključuje poklikom: Wir müssen wissen! Wir werden wissen! “Moramo znati! Znat ćemo!” Gotovo pola stoljeća kasnije pisac znanstvene fantastike Philip K. Dick u francuskome Metzu s papira čita predavanje. Snimka iz 1977. je loša, a predavačeva buncanja na granici razumljivosti. Dick moli slušatelje da razmotre, makar na trenutak, cijeli kozmos kao jednu jedinu svjesnu cjelinu: a potom izlazi s idejom da naš svijet, planet koji nastanjujemo, “nije istinski stvaran, nego da bismo o njemu trebali razmišljati kao o simulakrumu ili simulaciji”.

Što je to što moramo znati? I što je to što ćemo jednom saznati? U “Manijaku” smo čitali o Kurtu Gödelu i matematičkom sustavu toliko potpunom da može dokazati sve svoje istine i istodobno ih sve osporiti; kako istinu, tako i njenu suprotnost, negaciju. Onkraj smo granica logike, ali i dalje u racionalnom i mogućem. U “Kamenu ludosti” čitamo o meteorologu i matematičaru Edwardu Lorenzu, koji je 1961. na svom računalu pokrenuo matematičku simulaciju klime. Brojeve je unio ručno, a stroj je izveo simulaciju i izbacio rezultate. Već u drugom ponavljanju postupka rezultat je bio radikalno drugačiji. Stroj je zaokružio brojeve nakon četvrte decimale jer nije mogao više od toga ispisati, a klimatski obrazac potpuno se promijenio. Malene brojčane promjene nepredvidivo su varirale rezultate. Takvo nešto protivilo se našem razumu jer “svakodnevna nas mudrost uči da male promjene imaju male učinke”. No Lorenz je otkrio da za njegov sustav jednadžbi vrijedi upravo suprotno: i najmanje pogreške mogu proizvesti drastične razlike.

S Lorenzovim matematičkim simulacijama red se pretvara u kaos, ono što prema Hilbertovu imperativu možemo spoznati jest da nam svijet izmiče u nepostojano, iracionalno i košmarno. Držeći u ruci “kamen ludosti”, onako kako Hamlet drži lubanju, Labatut trezveno zaključuje:

Postoje pojedini očiti odgovori na pitanje zašto je naš svijet postao toliko neshvatljiv: kada su sustavi međusobno povezani, njihova se složenost eksplozivno povećava i počinju se očitovati nenadane pojave koje se nisu mogle predvidjeti, jer se javljaju kao proizvod višestrukih interakcija…

Kamen ludosti, Benjamin Labatut, Vuković & Runjić. Prijevod: Dinko Telećan

Govorimo o meteorološkim prognozama, o promjenama klime. Ali govorimo i o procjenama geopolitičkih događaja, utjecaju društvenih mreža te pojavama političkih lunatika koji svijet pretvaraju u noćnu moru. Poznajemo taj svijet. U medijski, ekonomski, trgovački i geopolitički povezanom svijetu najmanje političke odluke ili ekonomske promjene mogu imati nepredvidive i dalekosežne posljedice. Sustav je previše kompliciran da bi se događaji mogli anticipirati i da bi se njima moglo efikasno upravljati. Svijet je i dalje prepoznatljiv, ali sve je teže pratiti njegova kolebanja, sve zahtjevnije razumjeti njegove varijacije. Obezglavljene mase odgovore pronalaze u iracionalnom i nagonskom. Američki predsjednik vodi se instinktivnim odlukama, ruski predsjednik nasilničkim porivima… ulazimo u srce kaosa, ne spominjemo ništa što nije općepoznato, samo ono što svakodnevno vidimo na mobitelima, na televiziji, na nebu. Labatut i fizički ulazi u taj svijet kad izađe sa psom u šetnju, kad uroni u kaotičnu čileansku političku stvarnost. Ili kad klikne na poveznicu lijepe blijede plavuše u četrdesetima “s delikatnim ASMR manirima”, iznad čije internetske stranice zloslutno stoji: Kliknite ovdje da vidite sadržaj moje glave.

Drugi dio “Kamena ludosti” počinje e-mailom koji je Labatutu proslijedio prevoditelj. U njemu žena traži pomoć. Uvjerena je da postoji crno tržište na kojem se kupuju, prepravljaju i kompiliraju rukopisi i knjige te potom “prodaju glupim i bogatim čileanskim dječacima koji žele ispasti pametnim”. I sama je autorica čiji se ukradeni roman pojavio u tri verzije: “jedna je objavljena u samizdatu, drugu je upravo objavio pisac bestselera Matt Haig, a treća će se pojaviti na proljeće kao ‘pionirski i konceptualni’ roman o lijepoj mladoj ženi koja ide u školu za cvjećare i koja je udana za prilično nemarnog muškarca koji previše putuje”. Kao obrazovana znanstvenica ASMR žena vjeruje u brojeve. A brojevi govore da između jedne od njenih knjiga i romana “Agency” slavnog Williama Gibsona postoji čak “dvjesto osamdeset točaka sličnosti”. Među plagijatorima Labatut pronalazi i sebe. Čile je, naime, toliko zaostalo mjesto, “izgubljeno u šupku svijeta”, “da nema šanse da je netko poput njega” imao pristup knjigama i dokumentima potrebnima za ono što je objavio pod svojim imenom. Žena s interneta jedan je od komaraca što dolaze nakon kiše. Lako je odbaciti njena paranoična bulažnjenja, projekciju svijeta u kojoj je sve plagijat, kopija kopije. Glas s interneta glas je poremećene osobe koja povremeno i sama sumnja u svoj zdrav razum, pitajući se bi li osoba koja je bila prije 20 godina zaključila da je sišla s uma. A onda, “svetom slučajnošću” Labatut u njujorškom Timesu primjećuje naslov: “Zašto, kvragu, kradu rukopise neobjavljenih knjiga?”. Članak govori o operaciji phishinga koji pogađa cijelu izdavačku industriju, potanko iznoseći kako su ukradeni rukopisi ne samo nepoznatih autora nego i pisaca poput Margaret Atwood i Iana McEwana. “Najviše iznenađuje što se ti ukradeni rukopisi do sada nisu pojavili na crnom tržištu ili na deep webu, i nitko nije zatražio nikakvu isplatu ili naknadnu u zamjenu za njihovo vraćanje.”

Što se događa? Tko je ovdje lud? “Kamen ludosti” esej je o svijetu međusobno povezanih sustava i obezglavljenog mnoštva. Što se događa s matematikom, što je uopće stvarnost? Što je istina, a što paranoja? “Više ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje”, odgovara Labatut, “jer je ono što se događa oko nas istovremeno stvarno i nestvarno.” “Kamen ludosti” možemo čitati kao neobjavljeno poglavlje knjige “Kada više ne razumijemo svijet” ili kao dodatak “Manijaka”. A možemo ga čitati i kao samostalnu noćnu moru. U džepovima nosimo dva kamena: kamen mudraca i kamen ludosti. Ali više ne znamo koji smo kamen u koji džep stavili.

Bojimo se da kamen ludosti ne pobrkamo s kamenom mudraca. I možda još i više: da u kamenu mudraca ne vidimo ludost.