Zbog lezbijske erotike izbačen sam s Kaptola

Rođen 1947. u Vrbišnici u Hrvatskom zagorju, odrastao je u svijetu priča, molitve i siromaštva, sanjajući o svećeničkom pozivu. No put prema Bogu pretvorio se u put prema sumnji, i prema književnosti. Nakon što je 1973. zbog pripovijetke o lezbijskoj erotici u samostanu izbačen iz zagrebačke bogoslovije, u Beogradu je završio filozofiju i 1980. objavio autobiografski roman “Traganje za samim sobom”, koji je izazvao veliku pozornost tadašnje kulturne javnosti. Kasnije se vratio u Hum na Sutli, gdje djeluje kao kulturni djelatnik, načelnik općine i autor koji je zavičajni govor pretvorio u književni jezik. U izdanju Frakture objavljeno je novo, dopunjeno izdanje “Traganja za samim sobom”, a tim povodom s Brezinščakom Bagolom razgovaramo o njegovom odnosu prema crkvi i vjeri, o književnim i filozofskim utjecajima, zavičaju i jeziku, te o iluzijama i sazrijevanju.

BestBook: Vaš autobiografski roman ‘Traganje za samim sobom’ izvorno je objavljen 1980. u izdanju beogradske Prosvete. Zašto ste odlučili ponovno objaviti knjigu i koliko se ovo izdanje razlikuje od originala?

Rukopis romana bio je većim dijelom objavljen 1977. u srpskim književnim časopisima Delo i Savremenik. Početkom prosinca te godine primio me u uredništvu beogradske Prosvete Miodrag Pavlović, urednik i bard tadašnjeg srpskog pjesništva. On se pohvalno izjasnio o mom rukopisu, čestitao mi na objavljenim prijevodima sa slovenskog jezika i rekao da nastavim s traganjem za samim sobom. Druga veća cjelina rukopisa objavljena je 1978. u Letopisu Matice srpske. Te godine potpisao sam ugovor s Prosvetom, diplomirao na beogradskom Filozofskom fakultetu i napustio Beograd, tako da nisam sudjelovao u izlaženju knjige, a nisam bio pozvan ni na promociju, ako je promocije uopće bilo. Autorski primjerci poslani su mi poštom, a urednik Vidosav Stevanović povremeno me obavještavao o osvrtima, kritikama i uvrštavanju knjige u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Obavijestio me i o tome da je prvo izdanje bilo rasprodano, ali se izdavački odbor nije odlučio za drugo izdanje, vjerojatno zato što sam napustio Beograd, vratio se u Hrvatsko zagorje i zaposlio u svom zavičaju. Što sam bio udaljeniji od tadašnjih beogradskih zbivanja, to me moj prozni prvorođenac više privlačio. Cijeli život radio sam na njegovom dopunjavanju i dotjerivanju, uvjeren da ću ga jednog dana ugledati u novom ruhu nekog uglednog hrvatskog izdavača.

BestBook: Roman je tada bio jedna od rijetkih objavljenih knjiga koje je napisao bivši sjemeništarac i student teologije. Kako je roman dočekan u socijalističkoj Jugoslaviji?

Kad sam ujesen 1975. došao u Beograd, iza sebe sam imao dvije objavljene zbirke pjesama, jednu pjesničku nagradu i knjigu prijevoda sa slovenskog jezika. Međutim, najvažnija od svega bila je činjenica da sam bio istjeran iz Bogoslovije. I danas mi je u živom sjećanju razgovor s prodekanom Filozofskog fakulteta u Čika Ljubinoj ulici. Primio me srdačno i znatiželjno. U znak zahvalnosti predao sam mu svoju nagrađenu zbirku pjesama “Bjegunac svete uspomene”, te ispričao svoj slučaj, a on mi je na to odgovorio da mogu upisati treću godinu, samo što ću u petom semestru morati uz redovne položiti i uvjetni ispit iz ‘opštenarodne obrane’. Kao bivšem sjemeništarcu i diplomiranom teologu bila su mi širom otvorena vrata književnih redakcija u Beogradu, od Književne reči, Studentskih vidika, Književnih novina, do časopisa Ideje u kojemu sam objavio esej o Friedrichu Nietzscheu. Zahvaljujući tom eseju zadobio sam posebnu naklonost profesora estetike Dragana M. Jeremića kod kojeg sam naposljetku i pisao diplomski rad o Nietzscheovom poimanju umjetničkog življenja. Objavljivao sam pjesme, pripovijetke i prijevode, bio primljen u Udruženje srpskih književnih prevodilaca, za Maticu srpsku prevodio sam, zahvaljujući svojoj teološkoj naobrazbi, slovenske začinjavce od Trubara do Linharta. Tako je moj prvi roman bio očito dobro dočekan u Beogradu – u protivnom ne bi ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu – ali ne i u Zagrebu. U katoličkoj štampi nemilosrdno su se obrušavali na mene kao nemoralnog čovjeka koji je prodao dušu đavlu.

BestBook: Bogosloviju u Zagrebu morali ste napustiti nakon što je objavljena vaša pripovijetka o zabranjenoj lezbijskoj erotici u samostanu. Jeste li znali da se pisanjem te priče upuštate u rizik?

Kao sjemeništarac i gimnazijalac zanosio sam se Šenoinom pjesmom “Budi svoj!” U drugom ili trećem razredu počeo sam ‘po skrivečki’ pisati ljubavne stihove. Ništa od tih stihova nije sačuvano, ali me volja za pisanjem sve jače prožimala. Zanosio sam se pjesnicima-svećenicima, slovenskim Simonom Gregorčičem i hrvatskim Izidorom Poljakom. Na odsluženju vojnog roka u Skopju ‘kapetan bezbednosti’ nagovarao me da se okanim teologije i upišem komparativnu književnost, ali me nije uspio nagovoriti. Kao student teologije počeo sam objavljivati pjesme pod pseudonimom, a 1971. tiskana je moja nagrađena pjesnička zbirka pod punim imenom i prezimenom. Kao bogoslov koji je dobio državnu nagradu za pjesništvo postao sam sumnjiv u očima crkvenih dostojanstvenika na Kaptolu. No, nisam ustuknuo pred njihovom sumnjom, već sam nastavio s pisanjem. U jednom uvodniku internog glasila napisao sam da se bogoslovi na zagrebačkom Kaptolu još uvijek odgajaju za ‘velečasnu gospodu’, a ne za ljude dostojne čovjekova povjerenja. To su mi licemjerna ‘braća u Gospodinu’ silno zamjerila. Gnjevno su pazili na svaki moj korak i čekali priliku da me mogu ‘bratski’ optužiti. U romanu sam ih nazvao sijačima jalovih istina. U takvom okruženju često sam se pitao u čemu je bît svećeništva, tko su bili sedamdeset i dva Isusova učenika koji se raspršiše po svoj Palestini? Po mom dubokom uvjerenju bili su slobodni ljudi vjerni svom nadahnuću. Odlikovali su se ponajprije dosljednim svjedočenjem. Sve okove svećeničkom zvanju nadodala je malo kasnije Crkva. U takvom sagledavanju svećeničkog poslanja odlučio sam biti krajnje iskren prema samom sebi! Priču zbog koje sam bio istjeran iz Bogoslovije poslao sam Večernjem listu i mjesecima je stajala u ladici urednika. Mislio sam da je završila u košu, ali ne, nakon višemjesečnog čekanja bila je objavljena baš uoči mog ređenja za đakona koje je prethodilo ređenju za svećenika. Nikad nisam saznao da li je u pozadini tog čina bio nekakav tajni dogovor Crkve i Partije. Postao sam uglavnom nepoželjan i crkvenim i civilnim vlastima.

BestBook: Vratimo se malo unazad. Vaša odluka o odlasku u sjemenište bila je djelomično potaknuta očevom neostvarenom željom da postane svećenik. Je li taj vaš izbor bio zapravo uvjetovan tradicionalnim okruženjem i očekivanjima?

U pravu ste. Bio je to prije svega izbor zbog siromaštva u obitelji. Znatno manje izbor potaknut očevom neostvarenom željom, a daleko više izbor zbog odrastanja u pobožnom i poniznom životnom okruženju. No, najviše od svega bio je to izbor zbog mog dječačkog maštanja kako ću jednog dana biti netko kome će se svi diviti u našem selu. Veliku ulogu u tom maštanju imao je dvorac Mali Tabor i odlasci u Rogašku Slatinu, kamo su me roditelji slali s demižonom po mineralnu vodu koja se tada besplatno točila u šumarku malo dalje od današnjeg lječilišta. Putem bih zastajkivao te se izdaleka divio klasicističkoj zgradi lječilišnog doma, vodoskoku nasred parka, glazbenom paviljonu i natkrivenom šetalištu. Moju dječačku pozornost osobito su privlačile brojne vile pored kojih bi prolazio s pritajenim strahopoštovanjem, diveći se raskošnim željeznim ogradama, ošišanim živicama, pošljunčanim stazicama s ribnjakom ili fontanom. Sve je to u meni pobuđivalo čeznutljivost za gospodskim životom i poprimalo uzbudljivu tajanstvenost. Da, bio je to izbor zadan tradicijom i očekivanjima, ali prvenstveno izbor mojih dječačkih maštanja i zanosa!

BestBook: Ipak, vaše djetinjstvo u Hrvatskom zagorju bilo je prožeto raznim traumama – siromaštvom, zaostalošću, fizičkim i političkim nasiljem. U zrelim ste godinama uredili Enciklopediju Hrvatskog zagorja. Što vam znači Zagorje?

Hrvatsko zagorje sudbinski je važno u mom životnom prepoznavanju. Doživljaji iz djetinjstva, djedova, očeva i majčina pripovijedanja te višegodišnje ministriranje u župnoj crkvi neiscrpna su vrela mog pisanja. Nije tada bilo slikovnica, barem ne u našoj obitelji. Od knjiga sjećam se jedino izlizanog molitvenika “Kruh nebeski” i vjerskog mjesečnika Blagovest koji je izlazio u Beogradu i na koji je otac bio pretplaćen. Prva knjiga koju sam u višim razredima osnovne škole pročitao na paši s kravama bila je “Djetinjstvo Ivice Kičmanovića” koja je u meni pobudila želju za gospodskim životom. Kao ministrant uvidio sam da je najveći gospodin u našem selu velečasni župnik. Kad tome dodam slušanje očevih priča kako je i on sam htio postati svećenik, ali mu zbog siromaštva to nije bilo moguće, sasvim je na mjestu bila moja želja da poslije završene osnovne škole odem u sjemenište. Nakon crkvene gimnazije i stjecanja diploma iz teologije i filozofije, vratio sam se 1978. u Hum na Sutli i zaposlio se kao urednik i prevoditelj u tamošnjoj Tvornici stakla Straža. Godinu dana kasnije sklopio sam brak s izabranicom Brankom iz sela Brezik podno planine Zvijezda u središnjoj Bosni. Ljubav koju smo zajednički rasplamsali i njegovali podarila nam je troje djece. Podigli smo obiteljsku kuću na mojoj očevini. Cijeli radni vijek proveo sam u općini Hum na Sutli kao urednik, knjižničar i općinski načelnik u tri mandata.

Imao sam zaista veliku sreću što sam za životnu suputnicu dobio dobru i lijepu ženu, marljivu službenicu, kućanicu i brižnu majku, suprugu koja me nadasve voljela i poštivala kao muža, društvenog djelatnika, pisca i prevoditelja, koja me u svemu ohrabrivala i svesrdno podupirala. Nažalost, umrla je prerano, ujesen 2011. navršivši tek šezdeset godina. Kao zaljubljenik u svoj zavičaj i urednik nekoliko monografija o Humu na Sutli, Pregradi i Klanjcu napisao sam i tri biografska romana o znamenitim Humčanima. Prvi – “Tonči od Svete Marije” (Đakovo, 2006.) – posvećen je mom susjedu i prijatelju Antunu Grahovaru, svećeniku koji je 9. studenoga 1990. bio mučki ubijen u župnom stanu na Viktorovcu u Sisku. Drugi – “U sjeni ljepote” (Zagreb, 2014.) – posvećen arhitektu Viktoru Kovačiću, ocu hrvatske moderne arhitekture, a treći – “Hitac u potiljak” (Zagreb, 2019.) – napisan je u spomen na život, djelovanje i tragičnu smrt prof. dr. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj, ubijenog u svibnju 1945. zbog svjedočenja istine o staljinističkim zlodjelima. Godine 2013. moja dugogodišnja želja za priređivanjem Enciklopedije Hrvatskog zagorja naišla je na razumijevanje Željka Kolara, župana Krapinsko-zagorske županije, te Vlahe Bogišića, Antuna Vujića i Brune Kragića iz Lesikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu. Potpisan je sporazum i kao jedan od njenih izvršnih urednika doživio sam u travnju 2017. na svečanoj promociji u Termama Tuhelj ostvarenje jedne od svojih zavičajnih želja. Meni Zagorje uistinu znači raj na zemlji. Sretan sam što mogu pratiti njegovo preobražavanje od blatnjavih cesta i slamom pokrivenih kućica, radničkog crnčenja u rudnicima i ‘glažutama’ (šumskim staklanama) iz mog ranog djetinjstva sve do danas, kad je Hrvatsko zagorje razvijeno do jedne od najsuvremenijih gospodarskih, turističkih i kulturnih regija u Europskoj uniji.

BestBook: Unutar strukture romana ‘Traganje za samim sobom’ umetnuli ste niz kratkih priča. Kako su nastale te priče? Zašto ste se odlučili na taj postupak i što vam je on omogućio?

Uz dnevnička zapisivanja od kojih se najvećim dijelom sastoji prvo izdanje romana, ja sam već kao student teologije pisao pripovijetke koje nisu bile po volji crkvenim poglavarima. Neke od tih priča uvrstio sam bez naslova u prvo izdanje, a mnoge su završile samo na stranicama književnih listova i časopisa. Pripremajući ovo drugo, dopunjeno izdanje, a povodeći se riječima Miodraga Pavlovića da nastavim s traganjem, odlučio sam potražiti i doraditi sve priče napisane od 1968. do 1978. Tako je autobiografski dio romana nadopunjen autofikcijskim pripovijestima. U dnevničkim zapisima pisanje se temelji na doživljajima i događajima svakodnevnog života, a pripovijesti donose zanimljiva poniranja u sebe i osobno doživljavanje stvarnosti – rano djetinjstvo i svađe u obitelji; sjemeništarac na mukama između tjelesne strasti i bogobojazne odanosti; zapažanje obiteljske ili katolički pobožne te školske ili komunistički bezbožne zbilje; nesrazmjer između redovničkih zavjeta i životnih prohtjeva; lezbijstvo u samostanu; preljub i životno nesnalaženje; sagledavanje studentske i pjesničke zbilje; te ustrajavanje na stalnom produbljivanju vlastita identiteta. S velikim zadovoljstvom mogu ustvrditi da je ‘traganje za samim sobom’ iz osamdesetih godina prošlog stoljeća urodilo životnim stavom i knjigom “Volja za život” koja je prošle godine objavljena u biblioteci Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika.

BestBook: Kroz lik svog alter ega Rikarda pišete o svom boravku u Beogradu, primanju u partiju, pokroviteljstvu Dragana M. Jeremića, zloglasnog aparatčika koji je postao ‘slavan’ kao glavni antagonist Kišovog ‘Časa anatomije’. Kako ste uopće došli na studij u Beograd i kako ste tada doživjeli ‘beogradsku čaršiju’?

U Beograd sam došao zato što se u Zagrebu nisam mogao upisati sa svjedodžbom srednje vjerske škole i diplomom Teološkog fakulteta, jer ni gimnazija ni fakultet nisu u Hrvatskoj tih godina bili službeno priznati. Zagreb je tada bio mnogo jače protuvjerski nastrojen od Beograda. Bile su to godine “Bijele knjige” Stipe Šuvara, dokumenta koji je predstavljao partijsku hajku protiv svih onih čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u partijske okvire. Za razliku od provincijski skučenog Zagreba, u kojemu su zidovi svih redakcija imali uši i svatko se plašio vlastite sjene, Beograd me dočekao širom otvorenih vrata kao svjetska metropola, nipošto kao ‘čaršija’. Sva uredništva bila su mi otvorena, upoznao sam predivne urednike i suradnike, od Miodraga Perišića, Srbe Ignjatovića, skadarlijskih boema Ambre Maroševića, Ace Sekulića i Novice Tadića, pa sve do Ljubiše Jeremića, književnog kritičara i profesora Filološkog fakulteta te Aleksandra Jerkova, mladog i nadobudnog teoretičara književnosti. Dragan M. Jeremić vjerojatno me zavolio zbog mog prezimena i zanosnog pričanja o Friedrichu Nietzscheu, njegovoj knjizi “Tako je govorio Zaratustra”, koja je 1976. izašla u prijevodu Danka Grlića, Jeremićeva prethodnika na katedri za estetiku. Tadašnje polemike u vezi Kišove “Grobnice za Borisa Davidoviča” pratio sam s velikim zanimanjem, ali se nisam uključivao u nikakve rasprave. U završnom semestru zamolio sam ‘zloglasnog aparatčika Jeremića’ da mi omogući prijem u SK, znajući da ću se bez partijske knjižice teško bilo gdje zaposliti. Nakon prijema u SK suprotstavio sam se svom dobročinitelju zagovaranjem slobode umjetničkog življenja koja nadilazi sva društvena, ideološka i vjerska ograničenja.

BestBook: U romanu se referirate na Nietzschea, Kocbeka, Kierkegaarda i Baudelairea, ali knjiga nosi i snažan pečat Zagorja i hrvatske književnosti. Koji su vas autori najdublje oblikovali – kao pisca i kao čovjeka?

Redoslijed je malo drugačiji. U višim razredima srednje škole za vrijeme ljetnih praznika najradije bih se zadržavao na paši s kravama i čitao “Cvijeće zla” Charlesa Baudelairea, koje nam je profesor književnosti spomenuo kao ozloglašenu uvredu javnom moralu, zatim Lautreamontova “Moldororova pjevanja”, frenetične monologe mladića koji se pobunio protiv Boga, društva, samog života, te “Sezonu u paklu” Arthura Rimbauda, po kojemu pjesnik mora biti ‘kradljivac vatre’, mora se uputiti u tamna prostranstva podsvijesti, kako bi otkrio čovjekovo unutarnje ja koje se bitno razlikuje od izvanjskog. U Ljubljani sam na početku studija teologije upoznao Edvarda Kocbeka, jednog od najvećih europskih kršćanskih pisaca i partizanskog borca. Njemu sam nosio svoje prve pjesme na ogled i on je napisao pogovor mojoj drugoj pjesničkoj zbirci “Samoobsodba” (“Samoosuda”). Njemu sam posvetio i svoj diplomski rad na Teološkom fakultetu u Zagrebu – promišljanje o njegovom životu, njegovim partizanskim dnevnicima i pjesmama koje su od svih slovenskih pjesnika ostavile najdublji dojam u meni. Na njegovom primjeru nastojao sam dokučiti što jasniju spoznaju o vjeri i stvaralačkoj istini. Mnogo godina kasnije preveo sam njegov partizanski dnevnik “Tovarišija” (“Drugovanje”), a 2009. izašla su u ediciji Vrhovi svjetske književnosti njegova Izabrana djela (pjesme, novele, dnevnički zapisi i rasprave) u mom prijevodu. Za vrijeme studija u Münchenu oduševljavao sam se filozofsko-pjesničkim djelima: “Nesuvremena razmatranja”, “Vesela znanost”, “Tako je govorio Zaratustra”, “S one strane dobra i zla” Friedricha Nietzschea, zatim “Fragmenti” i “Himne noći” Novalisa, te “Hyperion ili pustinjak u Grčkoj” Friedricha Hölderlina. Svoj diplomski rad iz filozofije posvetio sam Friedrichu Nietzscheu i njegovom poimanju umjetničkog življenja. Naravno da tijekom studija nisam zaboravio na svoje zavičajne pisce. Međutim, tek po povratku u rodni kraj počeo sam s velikim stvaralačkim žarom ponovno čitati roman “U registraturi” Ante Kovačića, roman “Pod starimi krovovi” Ksavera Šandora Gjalskog, pjesme Rikarda Jorgovanića, rođenog u dvorcu Mali Tabor nedaleko od moje rodne kuće, te pripovijetku “Misao na vječnost” i romane “Propali dvori” i “Sjene ljubavi” Janka Leskovara, koji je u Humu na Sutli bio jedno vrijeme učitelj i orguljaš. Svi navedeni autori imali su znatan utjecaj na moje traganje za samim sobom, a usuđujem se reći da su me kao pisca i čovjeka ipak najviše oblikovali Edvard Kocbek, Friedrich Nietzsche, Ante Kovačić i Janko Leskovar.

BestBook: Živimo u vremenu u kojem se Crkva predstavlja kao moralni sudac, a istodobno gubi vjerodostojnost zbog niza skandala i uplitanja u politiku. Kako vi danas vidite Katoličku crkvu u Hrvatskoj? Koliko se ona udaljila od temeljne evanđeoske poruke?

Katoličku crkvu u Hrvata i danas doživljavam uglavnom kao čvrstu strukturu u kojoj je previše katolicizma i inih izama, a premalo evanđelja i stvaralačke radosti življenja. Vidim je kao kobnu pukotinu između Isusova naviještanja radosne vijesti i rimokatoličkog inzistiranja na poslušnosti, strahopoštovanju i servilnoj poniznosti. Moj sukob s crkvenim strukturama davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastavio se i početkom ovog stoljeća. Jednog prijepodneva u rujnu 2001. svećenik i nakladnik Josip Vnučec dao je moj rukopis romana o mučki ubijenom svećeniku u Sisku na čitanje nekolicini crkvenih uglednika koji su mu savjetovali da se ne upušta u objelodanjivanje tog rukopisa. Iz njegovih rečenica mogao sam zaključiti da po njihovu mišljenju preoštro sudim o crkvenom odgoju i nekim svećenicima. Najžešći protivnici objavljivanja bili su neki kanonici kojima je ponajprije stalo do vanjske uglađenosti, ne obazirući se na unutarnju duhovnu trulež i raspadljivost. To su moralni suci koji Crkvi nanose više štete od svih ateista i komunista. No, srećom nije sve tako crno. Evo jednog iskustveno ljepšeg primjera iz mog života. Iako sam po nalogu nadbiskupa Kuharića bio 1973. istjeran iz Bogoslovije, on mi je ipak dozvolio da kao vanjski polaznik odslušam predavanja i diplomiram na Bogoslovnom fakultetu. Osamnaest godina kasnije dočekao sam ga kao uzoritog kardinala u općini Hum na Sutli kojoj sam tada bio na čelu. Došao je blagosloviti novu kapelicu. Za svečanim ručkom održao sam mu zdravicu i on mi je nazdravio riječima: ‘Bog vas blagoslovio!’

BestBook: Jednom ste rekli da ste prošli kroz tri vjere: ‘u Boga, u Revoluciju i u Čovjeka’, te da ste se svaki puta razočarali. Koje su bile vaše najveće zablude – ideološke, emocionalne ili duhovne – i što ste iz njih naučili?

Vjeru u Boga upijao sam s materinskim mlijekom u ozračju pobožne obitelji. Tijekom studija vjeru u Boga počeo sam pjesnički poimati, kao vjeru u Stvoritelja svih svjetova, svega vidljiva i nevidljiva, kao Stvoritelja u nama, u pojedinačno izvornoj vječnosti. Takva spoznaja opasna je unutar crkvene strukture. Jao pojedincu koji svjedoči snagom Mudrosti i Ljubavi! Na tragu te spoznaje ostao sam sve do danas vjernik izvan svih vjeronaučnih učenja. Vjerujem u vječnu Ljubav, u Isusa Bogočovjeka, u Vječnost u sebi. Revolucija me privlačila u mladosti kao buntovnog sjemeništarca, bogoslova i pjesnika, ali je revolucionarnost u meni splasnula 1980. Titovom smrću. Uvidio sam i na vlastitoj koži doživio kako se partijska revolucionarnost svela na oplakivanje. S jedne strane partijski revolucionari zaklinjali su se Titovim imenom i djelom, a s druge strane borba za položaje i grabež društvene imovine poprimala je stravične razmjere. Iskustva tijekom osmogodišnjeg članstva u Savezu komunista pokazala su mi kako se u Partiji umnožavaju sve ružniji oblici otuđenja, a najgori oblik očitovao se kao manipuliranje članstvom od strane kadrova nimalo revolucionarnih, već prije svega željnih vlasti i funkcija. Mnogi članovi Partije primali su direktive zdravo za gotovo, postali su zapravo vjernici nižeg reda. Biti Čovjekom za mene znači biti sam svojim dokazom, što sam naučio čitajući i prevodeći djela Edvarda Kocbeka. Sve što znam o sebi jest traganje za samim sobom i božanskim u meni, oko mene, poda mnom i nada mnom. Vjerujem i nadam se svijetloj budućnosti koju mogu stvarati samo svjesne, odgovorne i radišne osobnosti, a nipošto vjerski ili politički bukači i pokvarenjaci.

BestBook: Roman ‘Traganje za samim sobom’ pisali ste kao trideset-i-nešto godišnjak. Danas ste u kasnim sedamdesetima. Jeste li u međuvremenu uspjeli pronaći samoga sebe?

Mislim da jesam. Ostvarilo se sve o čemu sam u djetinjstvu maštao. Ostvarilo se zahvaljujući traganju za samim sobom, stalnom preispitivanju svojih stavova i postupaka, svojih proplamsaja i posrtaja. Što sam stariji to dublje uranjam u svoje djetinjstvo, grijem se materinskim govorom kakvim se govorilo kod kuće, na putu do škole, crkve ili trgovine. Bio je to govor starinske krušne peći u moje bake, mekan poput perja u zimsko vrijeme čijanja, govor ispijenih i barem jednom mjesečno pijanih rudara, staklopuhača i njihovih pomagača, govor seljaka i težaka. Naš humski govor bio je kao jedan od najarhaičnijih kajkavskih govora 2007. upisan na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Ljeti 2008. napisao sam prvu pjesmu na humskom govoru, a u zimskim mjesecima 2012. pripremio knjigu pod naslovom “Humske popeifke”. Sada pripremam pripovijesti na svom humskom govoru. Prije dvije godine Matica hrvatska objavila je moje izabrane pjesme, a ponovno izdanje mog prvog romana, znatno dopunjenog i dotjeranog čini me posebno sretnim. Otkako sam u mirovini već dugi niz godina pišem autobiografski roman-fresku pod radnim naslovom “Život je pjesma”. Naravno da mi u poznim godinama života gode pohvale poput ove poštovanoga profesora dr. Antona Šuljića, urednika, teologa, pjesnika i kantautora, koji kaže da je “Bagola zreo, mudar, zaigran i smjeran pjesnik koji iz svega želi učiti. On pobire plodove svoga iskustva, svojih odnosa i, konačno, svojih godina kako bi napravio neku vrstu inventure, a zapravo kako bi se dublje usidrio u Smisao.” Proteklih pola stoljeća stvaralačkoga dokazivanja uvjerilo me da nema definitivnih raskida, ali ima životnih razdjelnica koje najčešće ne ovise o nama, koje se očituju kao sudbina. Iz najtežih, ponekad gotovo bezizlaznih životnih situacija, svaki put sam izlazio kao miljenik sudbine, što me egzistencijalno čini zahvalnim i sretnim. Imao sam tu sreću da sam unatoč ‘žrtvovanju svećeništva na račun pjesništva’, upoznao mnoge divne i plemenite ljude. Pripadam onim piscima koje na pisanje ne tjera želja da što više napišu, nego da što izvornije, autentičnije iskažu svoje doživljavanje zbilje i snova. Uvijek sam želio i nastojao da mi svaka objavljena knjiga bude svetohranište Riječi, božanska svjetlost na putu u vječnost.