Zločin? Da, ali naš!
Mlakićev 'Povratak Josipa Filipovića' otvara pitanje koje izbjegavamo: zašto smo spremni relativizirati zločine kad ih počine oni koje smatramo svojima?
Taj opskurni navijački mentalitet, plitak i površan, po kojem je našima sve dozvoljeno, a koji po nepisanom pravilu u ratu fatalno prevlada, tek mu se sad ukazao u svoj svojoj nakaznosti. Kamo pobjeći od toga?
Povratak Josipa Filipovića, Josip Mlakić, Fraktura
Josip Filipović – da jasno je da Mlakić odaje hommage Krležinu Filipu Latinoviczu – vratio se iz haškog zatvora gdje je odslužio kaznu za… Ostavljeno je dovoljno otvoreno – ratni zločin, zapovjednu odgovornost za ratni zločin, a možda i kao žrtveno janje – možda i nije potpuno kriv, ali je kriv. U svakom slučaju kao što sam priznaje, nedorastao situaciji u kojoj se našao, u kojoj je bio heroj da bi završio kao zločinac. O svojoj krivnji ili nevinosti on ne raspravlja, osim u tom dijelu u kojem priznaje da je bio nedorastao, već pokušava skupiti krhotine života nestale u godinama provedenima u zatvoru.
Onaj život od prije ne postoji, onaj koji je u međuvremenu nastao ne poznaje. Ali dok ga ljudi prepoznaju, on prepoznaje ono što se nije promijenilo i što ga je, možda, na neki način i odvelo u zatvor (bio kriv ili nevin) – navijački mentalitet u kojima je našima sve dozvoljeno. Bolje reći oprošteno. I svijet, pa onda i Hrvatska (Hrvatska možda i više od nekih drugih, ali nasreću i manje od nekih). Utonuo je u taj mentalitet. I ne samo to, već se to prodaje u paketu. Ako smo na jednoj strani ili simpatiziramo jednu stranu (bilo koja to bila), prihvatit ćemo i oprostiti svaku, pa i najgoru stvar jer su to “naši”. Zgrozit ćemo se, optužit ćemo, zgadit će nam se, ali ćemo na kraju reći taj kobni “ali”.
Ali… pa koja god isprika i opravdanje i sve je, pa i ono najgore, možda ne oprošteno, ali barem relativizirano, da bi kasnije, u tko zna kojoj mutaciji “ali” postalo čak i pozitivno. Tako tonemo u nešto crno i zlokobno ime čega ne želim ni izgovoriti. S dovoljnim brojem, ali pristali smo i na opravdanje najgorega, pristali smo našima (koji god oni bili) oprostiti neoprostivo, pristali smo biti kao i oni sami, ili ako ne baš takvi, onda oni koji će mirno gledati i izgovarati, ali za najgore opačine. Nije to daleko, tu je blizu, vjerojatno su neki dobri ljudi i sami izgovorili to kobno “ali” za nešto za što nisu smjeli. Možda i vi sami.
Ipak, vjerujem da postoji i ono drugo “ali” koje kaže to su naši, “ali” ova granica se ne prelazi. Nadam se da se ne varam.
