Buntovna i fatalna

Na daskama Hrvatskog narodnog kazališta od 23.listopada ponovno se izvodi “Carmen”, remek-djelo Georgesa Bizeta i jedna od najpopularnijih opera na svijetu, ovoga puta u režiji Piera Francesca Maestrinija i pod glazbenim vodstvom Piera Giorgija Morandija. Zagrebačka će publika tako ponovno moći uživati u ovom svjetski poznatom opernom djelu, nastalom prema istoimenoj noveli francuskog književnika Prospera Mériméea, bez kojega nam je operni kanon danas potpuno nezamisliv.

No nije oduvijek bilo tako. Praizvedba “Carmen”, održana 3. ožujka 1875. godine, bila je pravi šok za tadašnju publiku kazališne kuće Opéra-Comique u Parizu. Naturalistički prikazi razorne strasti, opsesije i života na marginama društva naišli su na nemilosrdne kritike, a predstava je proglašena apsolutnim fijaskom te ju je sam Bizet, koji je preminuo od srčanog udara tri mjeseca nakon premijere, u dobi od samo 36 godina, smatrao svojim najvećim promašajem u karijeri. Samo nekoliko mjeseci kasnije, druga produkcija u Beču proglašena je remek-djelom, a tijekom sljedeće tri godine izvedena je u gotovo svim velikim europskim kazalištima.

Opisujući jednom prilikom Bizetovu glazbu, njemački skladatelj Richard Strauss rekao je sljedeće: “Ako želite naučiti orkestrirati, nemojte proučavati Wagnerove partiture – proučavajte partituru za ‘Carmen’.”

Radnja opere, smještena u južnoj Španjolskoj, prati odnos vojnika Don Joséa i vatrene Romkinje Carmen, kao i sukob između svijeta dužnosti i konvencija, koji predstavlja i Joséova zaručnica Micaela, te marginalnog svijeta onkraj zakona, koji dodatno dočaravaju toreador Escamillo i krijumčari. Potpuno opčinjen Carmen, José napušta Micaelu i bježi od svojih vojnih dužnosti, no ipak gubi Carmeninu ljubav koja naposljetku pripadne Escamillu, nakon čega je José ubija u napadu ljubomore. Nasilni elementi, kao i prikazi bezakonja i ubojstvo glavnog lika na pozornici izazvali su velike kontroverze među francuskom publikom, ali i otvorili nove vidike u operi, a veza između Don Joséa i Carmen vrlo je brzo nadišla okvire klasične ljubavne priče i pretvorila se u nerazrješivo suprotstavljanje slobode i postojanja koje sa sobom nosi kobne posljedice. Da je riječ o uistinu velikom djelu prepoznao je i Friedrich Nietzsche, koji je “Carmen” opisao kao blistav izvor nove, ljudske ljepote.

Nezaboravnu glavnu junakinju u novoj će zagrebačkoj produkciji utjeloviti prvakinje Opere i mezzosopranistice Sofija Petrović i Emilia Rukavina, koje su se u razgovoru za Express osvrnule na to kako su tekle probe.

“Period proba trajao je nešto više od mjesec dana. Ne mogu vam reći da je jednostavno ili da je lako. Iako sam u prilično dobroj pjevačkoj kondiciji, dosta smo umorne nakon proba zato što od prvog dana radimo i ujutro i navečer. Dosta se ponavljaju neke scene u kojima ima i agresivnih elemenata, u kojima morate plesati ili u kojima vas netko baca na zemlju sto puta, tako da se između proba morate dosta odmarati. Što se tiče glasa, mi, naravno, nastojimo pjevati što više na probama i onda pazimo na kondiciju, kako pjevački, tako i fizički. Potrebno se jednostavno naviknuti da tijekom sva četiri čina navečer budemo u dobroj energiji. Puno se toga ponavlja, dosta se stvari i mijenja, tako da taj kreativni proces nije jednostavan, on dugo traje, ali evo, došli smo do kraja i bit će super”, kaže nam Sofija Petrović.

“Tijek proba bio je dosta intenzivan i radili smo stvarno puno. Trebalo je savladati sve plesne brojeve i, naravno, povezati to s ulogom, koja se kreće od neke lirike do potpune dramatike u četvrtom činu. Iz probe u probu bile smo i umorne i iscrpljene, ali pred kraj proba uvijek to nadođe na svoje i nekako sad već vidimo nekakvu svijetlu budućnost cijele opere i mislim da će ona polučiti jedan veliki, veliki uspjeh”, ističe Emilia Rukavina.

“Carmen” obiluje svjetski poznatim arijama, kao što su “Habanera” i “Seguidilla”, a čitav glazbeni jezik opere isprepleten je s elementima španjolske narodne glazbe, što je uvelike prkosilo tadašnjim opernim konvencijama. Célestine Galli-Marié, prva mezzosopranistica koja je utjelovila Carmen, natjerala je Bizeta da prepravlja “Habaneru” otprilike 14 puta kako bi bila više prilagođena njezinu glasu.

Zanimljivo je i to da je “Habanera” zapravo slučajni plagijat. Bizet je, naime, melodiju temeljio na pjesmi “El Arreglito” španjolskog skladatelja Sebastiána Yradiera, misleći kako je riječ o španjolskoj narodnoj pjesmi, no nakon što je shvatio pogrešku, na službeni notni zapis dodao je i posvetu Yradieru. “Carmen”, naravno, sadrži i brojne druge arije te brojne duete i plesove, a upravo zbog toga, operne smo prvakinje upitali, postoji li neki specifičan dio koji je njima tijekom proba bio posebno zahtjevan?

“Mislim da je i Emiliji i meni najteži ‘Chanson Bohème’. Odnosno, najteži je definitivno drugi čin, zato što ste u drugom činu vi konstantno na sceni, znači krećete od ‘Chanson Bohème’, gdje jednostavno morate plesati, skakati, a pritom se stalno pjevaju te neke dionice u passaggiu, u gornjem dijelu glasa, koje moraju biti kratke i točne tako da morate misliti i o tome. Tako da je taj drugi čin po meni najteži i na kraju drugog čina imamo i ples s Don Joséom”, govori nam Sofija Petrović.

“Slažem se sa Sofijom, ali dodala bih još i nešto o tome kako je to izvesti ‘Habaneru’ u nekom svom stilu. To je svjetski poznata arija i naravno da je želim izvesti s nekim svojim senzibilitetom i mislim da tu i publika puno očekuje pa se uvijek sve vrti oko toga koliko ćete dati, a koliko nećete dati. Ja je vidim kao jako senzualnu i mnoge mezzosopranistice je pjevaju na različite načine, ali mislim da svatko mora naći neki svoj osobni put. U principu, uloga je vrlo širokog raspona, možda ne toliko tehnički i vokalno zahtjevna, koliko je zahtjevna dužinom i obujmom”, kaže nam Emilia Rukavina.

O važnosti “Carmen” i izazovima tumačenja ove legendarne junakinje govorile i na Kazališnom doručku održanom u foajeu HNK-a u Zagrebu uoči premijere, a Sofija Petrović tom je prilikom istaknula kako se Carmen razlikuje od ostalih opernih junakinja upravo zbog svog temperamenta, s kojim se svatko od nas može poistovjetiti:

“Za mene Carmen može biti svatko od nas, nebitno je li muško ili žensko. Ona je netko tko nema zadrške. Sviđa mi se što u ovoj operi pjevačica stvarno može raditi što god joj u tom trenutku dođe i vrlo je oslobađajuće znati da to može biti tako na sceni. Mi plešemo, skačemo i smijemo se tako da mislim da će zaista svi uživati.”

Još jedna zanimljivost koja se veže uz “Carmen” jest činjenica da je riječ “toreador”, koja je ključna za ariju “Couplets du toréador”, zapravo novotvorenica. Naime, riječ do tada u španjolskom jeziku nije postojala, a ispravni je oblik glasio “torero” ili “matador”. Bizetu je, tijekom skladateljskog procesa, za koračnicu trebao još jedan slog pa je tako izmislio novu riječ koja se ubrzo proširila diljem svijeta. Vizualni identitet predstave također nosi određenu simboliku. Sama Carmen, primjerice, postala je već široko prepoznata po svojoj crnoj kosi i crvenoj haljini, a lik Micaele, primjerice, uvijek ima plavu kosu kako bi se naglasilo njezino sjevernjačko porijeklo (ona dolazi iz regije Navarre) te kako bi se istaknuo kontrast u odnosu na tamnopute Andalužane i Rome s juga. U originalnoj noveli Prospera Mériméea likovi koriste tradicionalne preklopne noževe, poznate pod nazivom “navaja”, koji su u 19. stoljeću postali vrlo popularni među kriminalcima zato što su se lako mogli sakriti. Zanimljivo je i to da je Mérimée, po svemu sudeći, inspiraciju za “Carmen” pronašao u poemi “Cigani” Aleksandra Sergejeviča Puškina iz 1827. godine. “Carmen” je također tijekom godina postala i nezaobilazan dio popularne kulture. Početkom 20. stoljeća snimljeno je nekoliko nijemih filmskih adaptacija, među kojima se posebno ističe “Burlesque on Carmen” Charlieja Chaplina, napravljena je brodvejska adaptacija, a 2001. godine snimljen je film “Carmen: A Hip Hopera”, također po motivima Bizetove opere, u kojem glavnu ulogu tumači Beyoncé.

Priča o “Carmen” tako predstavlja više od 150 godina dugu priču o jednoj od najpoznatijih i najoriginalnijih opera koja ne prestaje očaravati svijet. Priča je to o slobodi, strasti, ljubavi i ljubomori, ali prije svega priča o jedinstvenoj junakinji, nepokolebljivoj i magnetično privlačnoj ženi slobodnog duha koja svojom buntovnošću i senzualnošću nastavlja biti izvor inspiracije, kako za umjetnike, tako i za sve one koji je slušaju ili gledaju. A uz briljantnu glazbu Georgesa Bizeta te izvanredne vještine Opere HNK-a u Zagrebu, naročito Sofije Petrović i Emilije Rukavine, kao i redatelja Piera Francesca Maestrinija i maestra Piera Giorgija Morandija, nova će zagrebačka produkcija zasigurno ostaviti izuzetno snažan dojam na publiku i postati predstava o kojoj će se još dugo, dugo, pričati.