Zašto sam preživjela?

Viktorie Hanišova hrabro je ušla u jednu od najtežih tema koje čovjek uopće može zamisliti, ustvari nema teže i nedokučivije teme, napisala je roman o majci koja je ubila svoju bebu, točnije malog sina, i sebe. Bez razloga, objašnjenja, oproštajnog pisma… Iako, lažem, roman je o kćeri Eliški, koja je preživjela, ponovno bez razloga, objašnjenja, pisma, i kojoj je ostavljen teret odrastanja s tim bremenom i nemoguće rekonstrukcije što se ustvari dogodilo.

Roman je u Hrvatskoj prošao relativno nezapaženo, što je velika nepravda, ali donekle razumljiva nepravda, ne bih taj roman nikome preporučio, ali bih iznimno volio da ga svatko samostalno otkrije. Jer “Rekonstrukcija” je to definitivno zaslužila. Ne bih se usudio kazati da je riječ o remek-djelu, uostalom što je remek-djelo, ali bez ustezanja mogu tvrditi da je roman koji se istodobno i lako i teško čita, ali u onima koji ga pročitaju ostavlja duboke tragove i pitanja na koja sami moraju pronaći nemoguće odgovore. A nije li to, između ostalog, i svrha književnosti – postavljati teška pitanja i ostavljati duboke tragove?Preživjela djevojčica, koja je u vrijeme zločina bila u školi, biva ostavljena pomalo čudnoj tetki na odgoj, a otac nestaje iz priče i iz njenog života, kao što je i uoči zločina bio tek figura koja je nastanjivala isti prostor, fusnota u životu Eliške, tanašni trag kojem će se vratiti tek kad u adolescentskim i mladim godinama krene u rekonstrukciju. Mučnu, tešku i bez odgovora.

Čak i bez tragova. A čitatelja će ta praznina same aluzije, same indicije odgovora na pitanje zašto, možda i ponajviše pogoditi. Obitelj, majčine sestre, njeni roditelji, uključujući tetu koja odgaja djevojčicu, jest bila pomalo čudna i nefunkcionalna, ali ništa više nego što bi se to moglo reći za gotovo svaku obitelj. Njen otac puno je radio i posvećivao premalo vremena obitelji, ali onoliko koliko bi se to moglo reći za svakog oca. Dječak, ubijeni brat glavne junakinje, bio je nemiran, tvrdoglav i samoživ, upravo onako kako su tvrdoglavi i samoživi svi dječaci njegove dobi… Ništa što bi upućivalo na bilo kakav odgovor, ali još gore, svaki detalj, svaka rečenica, svaki postupak, svaka obiteljska fotografija gledana kroz rekonstrukciju, gledana iz nekoga kuta, na trenutak izgleda zlokobno, poput kletve koja se nadvila nad život, kletve koja upućuje na smrt. Ali ustvari ne znači ništa. Jer, da citiram Dževada Karahasana o opasnostima koje istraga znači za onoga koji istražuje, odnosno traži istragu o nekom svom bližnjem, iz romana “Sjeme smrti” (odličan roman koji preporučujem).

Ako ikad kreneš u istragu, ti ćeš za mjesec dana imati posve drugu sliku oca od ove koju sad imaš, jednu sasvim vanjsku, nešto što ne može biti otac jer se ne može voljeti i ne zrači sigurnost. Zbir činjenica, koje su u najboljem slučaju samo djelomično točne, mnogo ružnih riječi i slutnji, vjerojatno nekoliko postupaka, za koje bi volio da ih nisi saznao…

Sjeme smrti, Dževad Karahasan, Profil

Jednostavno, rekonstrukcija, istraga, svakoj, pa i najnevinijoj stvari, daje posve drugo značenje istodobno se približavajući i udaljavajući od istine.

Još jednom bih citirao Karahasana iz istog romana, koji Eliška, eto, nije pročitala, ali i da jest, njena rekonstrukcija vjerojatno bi išla neometano istim putem.

…tako će biti i sa životom najčestitijeg čovjeka ako ga se dočepa policija. Vrijednost i istinu jedne činjenice čine čovjek o kojem ona govori, okolnosti u kojima se ona dogodila i način na koji je do toga došlo, ljudi koji su o događajima svjedočili onda i ovi što svjedoče sada. Svaki čovjek je ili podmukao ili podlac, ako mu život svedeš na činjenice iz kojih si izbrisao njegovu prisutnost, okolnosti i svjedočenja ljudi koji ga vole.

Sjeme smrti, Dževad Karahasan, Profil

Ali uz sve tragove, i život koji se neometano odvija i ide svojim tokom, koji ne vode nikamo, Eliška se susreće s još jednim pitanjem, koje ujedno pogađa i nas čitatelje, a to je – zašto ja, zašto sam ja preživjela, i s neočekivanim, ali tako bolnim potpitanjem, zar zato što me majka nije voljela? Mnoga mučna pitanja koja pogađaju duboko i polovični, nedorečeni, magloviti odgovori koji ne vode nikamo. Kao i pitanje, ako je već majka bila ubojica, koliko je ubojice ostavila u meni? Kao što rekoh, roman ostavlja duboke tragove i daje malo odgovora. Iako je na trenutke mučan za čitanje, ne zbog bilo kakvog ružnog opisa ili detalja, već upravo zbog pitanja koja sami sebi postavljamo, baš kao i Eliška, “Rekonstrukcija” je knjiga radi koje se isplati imati koju neprospavanu noć. Ili mnogo neprospavanih noći.