Mitovi istočne Europe u američkom ruhu

Avu Reid sam odlučio prevoditi i izdavati na prvi pogled.

Suočen s romanom “Vučica i Šumljak” ujesen 2021. godine, djelom nadahnutim poviješću pokrštavanja Mađarske, vidio sam da imam posla s darovitom i povijesno upućenom spisateljicom spremnom temeljiti djelo fantastike na baštini Istočne Europe. Manje me iznenadilo otkriti da je to zato što su joj preci bili ukrajinski Židovi. Više me iznenadilo doznati da je roman objavila u dobi od dvadeset pet godina – te da ih priprema još niz.

I to kakav niz. Evo me, pet godina potom, kako čitam njezin deveti objavljeni roman, dok me čeka spreman tekst i desetoga. Reid se kroz te knjige okušava u koječemu, ali neprestano biva samosvojna kroz teme odnosa žena i muškaraca prema tijelima u kojima žive, prema onom dobrom i onom groznom što samima sebi taje. Romane često oblikuje u formi diptiha, bilo tek time što ih smješta u isti svijet, bilo kroz oblikovanje izravnih nastavaka. Nema za Reid trilogija, zasad: i tu joj je sve u dualitetima.

“Innamorata”, taj deveti roman, čudio me pisanjem dva “n” u naslovu dok nisam doznao da se temelji na Boiardovoj poemi “Orlando innamorato” iz 15. stoljeća, prethodnici Ariostova “Orlanda furiosa”. Temelji se i na povijesti otoka Krfa, te na gotičkoj atmosferi Peakeova “Gormenghasta”, ali prije svega se temelji na pretvaranju stalnih tema Reid u potku. Na otoku Drepaneu nekromanti su nekoć uspjeli svladati smrt i mrtvima davati oživljena, ali neljudska tijela. Kad su ih osvajači zatrli, vladarskim su kućama otoka povjerili uništavanje novih mrtvaca dio po dio. Time su nastale Kuća Zuba, Kuća Očiju, Kuća Kostiju, Kuća Krvi, Kuća Srca, Kuća Puti i prevoditeljski ugodna Kuća Pluća.

U prvom prizoru romana svjedočimo kako “pijavice” iz svake kuće uništavaju sebi namijenjen dio tijela Adele-Blanche, dosadašnje predvodnice Kuće Zuba. Oči koje nam to prenose pripadaju njezinoj unuci Agnes, djevojci koja svojevoljno ne govori. Kad princ osvajačke dinastije zatraži ruku njezine sestre Marozije, Agnes će nijemo zaći u dvorsku intrigu koja će, čini se, na svjetlo dana neizbježno iznijeti ono što se htjelo zatrti. Kod Reid me intrigira očit razvoj spisateljskog dara, od početka čvrstog – nakon linearne “Vučice” briljirala je vrlo zavojitim drugim dijelom istočnoeuropskog diptiha, “Borovicom i glogom” – uz prštanje dara kojim uspijeva nalaziti nove načine postavljanja pitanja koja je stalno zanimaju: Koliko vrijedim sebi, a koliko onima oko sebe? Kako se mogu nositi s onim što mi je dano pred onim za što sam uskraćena? Koja je cijena odabira vlastitog puta?

U žanru zloglasnom po potencijalu za eskapizam i puku razbibrigu Reid pokazuje da je podatan za takve “teške” teme kad ga koristi u ovakvom svjetotvornom vidu. I u stvarnoj se povijesti zatiralo loze, narode, civilizacije: kad se takva stvarnost fiktivno raščereči na sastavnice, kao što je ovdje slučaj, može se proniknuti u manje bjelodane zakutke iskustva koje tako mračne prilike nose. Ne čudi stoga što Reid redovno svoju fantastiku svrće prema gotici – prema ekspresivnosti što nadilazi puku radnju i organski se stapa s tematikom. Ukupnost tako oblikovana pripovijedanja djeluje na podsvijest barem koliko i na svjesnu uživljenost. Otkrivam da mi je “Innamorata” među gušćim iskustvima čitanja proteklih godina dok puštam da mi svako poglavlje odleži na jeziku poput gutljaja dobra porta. Čujem da knjiga završava obratom koji se ne može predvidjeti, čemu se radujem, naravno, ali ne žuri mi se. Samo jednom ću doznati tajnu tog obrata, a sama mi je neizvjesnost dovoljno slatka. Ava Reid dospjela je na sâm vrh američkih ljestvica prodaje romanom za mlade “Jedna studija utapanja”, na kojem trenutno radim i koji će također uskoro objaviti Mitopeja. I to je ugodno koliko i korisno, jer će dovesti Reid u ruke brojnih novih čitatelja. Koji će otkriti da je jedna Amerikanka našla nadahnuće za svoje vrlo uspješno pisanje upravo u dijelu svijeta koji nâs okružuje, prigrliti spisateljicu koja je već stvorila štivo kojem se može dugo vraćati, te se uz njenu gotičku poetiku usuditi zaviriti onamo odakle pogled inače bježi.